Zašto Amazonke 21. stoljeća nemaju pred kime baciti luk i strijelu?

Ljeto je! A ljeto donosi i reprize. Pogledajte samo televiziju. Ljeto nekima donosi i reprize ljetovanja. Summer 88′, summer 97′, summer 98′, summer 02′.. u istoj vikendici ili apartmanu, pod istim suncem i u istom moru.

Dobro, da ne duljim s bezveznim uvodom, želim samo reći da je ljeto idealno vrijeme za – reprize! Tako sam i ja za ovu priliku izabrao neke starije komentare parfema, pa ako se nekome da čitati, samo naprijed. Predlažem kao asesoar hladno pivo, a ako ste nekim čudom žena, možete čitati i bez toga s razumijevanjem.

Prvi je komentar za fenomenalni Kouros od YSL-a. “Da su njihovi neprijatelji nosili Kouros, Amazonke ne bi imale nikakve šanse. Padale bi ničice pred čvrstim bradatim muškarcima iz čijih bi nauljenih i skliskih tijela isparavao miris lovora, artemizije, žalfije, karanfila, mošusa… Odbacile bi lukove, tobolce sa strijelama i predale se. Žene ratnice, koje u Ilijadi spominje i Homer, koji ih naziva Antianeirama, “onima koje se bore kao muškarci”, sijale su strah u to davno vrijeme. Kad nisu ratovale, vrebale su žrtve na svom otoku.

Kad su, eto, Argonauti pristali na otok Lemnos, nabasali su na same žene, predvođene kraljicom Hipsipilom. Amazonke su im ponudile da ostanu i zamijene im muževe koji su, kako rekoše, izginuli u borbama.

Srećom, Argonauti su nastavili put, a da su ostali, shvatili bi ubrzo da muževi Amazonki nisu izginuli u bitkama, Već od ruku svojih okrutnih žena. Kouros je potentni miris koji se ne sviđa velikom broju žena. Mislim, zapravo, da se sviđa samo snažnima, ne fizički, nego psihički jakima, ženama koje shvaćaju koliku moć ima strast što izbija iz svake pore muškog tijela. One se ne boje prepustiti, predati se, dati…

Ne plaši ih puteni užitak kojem se, mazne, odaju bez razmišljanja o posljedicama i izgaraju u kovitlacu dodira, cjelova i šapata. U tom trenutku strast im je draža nego vlast. Te Amazonke 21. stoljeća obožavaju Kouros, a jedini je problem što oko njih ima sve manje muškaraca zbog kojih bi se isplatilo odbaciti luk i strijelu…”

ZANIMALO VAS JE:  Parfemski triler iz Kölna ili gdje, kako i zašto je nastala kolonjska voda

Nakon Kourosa slijedi parfem Aquae Nobilis od kuće Profumum Roma i opis jedne zgode iz jedne zagrebačke parfumerije. Uđem tako ja u parfumeriju i prodavačica me odmah na prvu pročitala kao lako štivo u jutarnjim novinama.

– Daj gospodinu da proba Aquae Nobilis – dobacila je svojoj kolegici. Opa, pomislih, zar me prepoznala? Onda sam se sjetio da ne radim na televiziji, nego pišem, pa me, shodno tome, nije imala priliku vidjeti. Možda me zamijenila za Mislava Bagu?

Nobilis, nobilis… (poznat, slavan, plemenit, Hrvatsko-latinski rječnik Bekavac-Marević-Međeral, izdanje iz 1991.), kako li joj je to palo na pamet, razmišljam dalje. I njezina kolegica mi na papiriću doda plemenitu vodu koja me osvježila brže nego ona obična pučka s česme. Hladna, gotovo ledena gorčina izlazila je s papirića u nos i širila se tijelom kao da sam udahnuo onaj dim što se diže iznad boce s tekućim dušikom. Izvanredan parfem!

Nakon toga daju mi inčuzu, tako nekako. Ichnusa? To je neki zeleni miris sa smokvom kao glavnim motivom. Nije loš. Gledaju me obje i čekaju. Mene hvata panika. Nešto treba reći.

– A taj Profumum Roma, taj ima strašnu koncentraciju? – pitam znalački.

– Daaa… – odgovara gospođa ispred koje sam se umalo zaledio – čak 43 posto.

– 43? Ma nemojte! To je strašno puno – kažem i inhaliram se dalje.

Hoćete li još što probati, pita. Držim papirić na nosu i uznevjereno gledam okolo. Zašto se uvijek ustrtarim u toj niche parfumeriji? Zbog sveg onog blaga okolo? Ili zato jer polovicu imena ne znam izgovoriti?

Onda se sjetim Memoira od kuće Amouage. Gospođa posegne za bočicom. Čep joj padne. Pokušava ga namjestiti, ali ne ide. Slomio se. Uzima manju. Probam Memoir, udišem i uzdišem. Lijepo, jako lijepo…

Gospođa veli da joj ženski nije baš lijep, ali muški jest. I dalje uzdišem, a ona očito već vidi pred sobom mušteriju koja će valjda napokon nešto i kupiti. Dosta joj je onih koji samo dolaze isprobavati (svaka sličnost sa stvarnim osobama sasvim je slučajna).

ZANIMALO VAS JE:  Danas smo u zlatu

Gledaju me obje, onako predatorski. Što sad? Mašem s Memoirom kao da imam Parkinsa. Mozak radi sto na sat. Sekunde se čine kao minute. Gledaju me dva para očiju. Na polici sam ugledao crvenu bočicu. Montale.

– Pa, želio bih nešto suprotno od Montale, malo sam se zasitio tih oudova – priznam.

– Da, udovi od Montalea su dosta jaki – pojašnjava i traži po policama što da mi još da. Gleda ona, gledam ja. Da prekinem tišinu, oči mi stanu na crnoj bočici pred nosom.

– A može malo ovog Rose ouda od Kiliana? – gotovo propiskutam. Pogleda me s upitnikom iznad glave.

– Ali tu vam isto ima ouda, i to prilično – veli. Džizus! Sad sigurno misli da sam neki egzibicionist koji obilazi niche parfumerije i traži da mu pokazuju oudove. Što sad?

– Joj, istina, ali rečeno mi je da obavezno moram probati taj Rose oud. Sad sam se tek sjetio! Hahaha… – lupim se tobože po glavi. Prodavačice se pogledaju, ona starija slegne ramenima i uzme uspavanu bočicu položenu na jastučiću u kutiji. To su najskuplji Kiliani, pa imaju i takav tretman. Oni su u zasebnim apartmanima, a ostali dijele sobu. Daje mi bloter i gleda u me. Evo ga opet! Što sad?

– Hm… i taj je jako dobar, jako, jako, jako dobar. Jako, jako, jako dobar. Jako… – mrmljam, više za sebe. Usta su mi suha, dao bih 1000 kuna za gutljaj obične vode. Fučkaš ovu plemenitu! tada se sjetim rješenja.

– Čekam, znate, jednog kolegu, možda ga znate, tu negdje blizu živi, sad bi trebao doći, on bolje zna parfeme. Idem pogledati van da li dolazi… – velim ja i počinjem uzmicati prema vratima. Prijeđem prag, gledam lijevo, pa desno, pa lijevo, mašem bloterima, pogledavam kao na sat, i – kidnem Nalijevo. Uskoro sam na Ilici. Spašen! Iza mene je ostao samo trag smokve, pelina, lavande, ouda i kukavičluka.

ZANIMALO VAS JE:  Konoplja u parfemima - zabavno, a legalno

Nakon tog traumatičnog iskustva, evo i opisa doživljaja jednog od valjda milijun parfema koje je izbacio David Beckham, zajedno sa svojom voljenom Victorijom, bivšom članicom ex megabenda Spice girls.

– Davide, ej Davide, vejk ap! Skoro će 10 – viče ona.

– Mmmmrrrogughhh… Pa što, danas ne igram. Imam slobodan dan. Mogli bi se malo, a…? Što veliš, Vikice? – mazno će on nabacujući u prvi plan tetovažu na lijevom listu.

– Ne glupiraj se, danas imam foto šuting u 17, moram se urediti.

– Malo samo, maleckano, ajd mucice, samo 10 minuta, samo da malo razgibam mišiće, pošto danas nemam trening…

– No faking čens! Stavila sam prošle večeri bi vaks na bedra, ne smijem ih micati do podneva. Ajd odi dolje.

– Baj d vej, što danas kuhaš za ručak?

– Vat!? Wadafak? Kakav ručak, jesi pošandrcao??? Jeli smo prekjučer. Ja ne mislim ništa staviti u usta do sutra ujutro, kad ću pomiješati dvije žličice bio organic musli s tri kapi eko meda od kastriranih pčela uzgojenih na zaštićenom stablu baobaba u Beninu.

– OK, onda ću opet mojoj mami na objed.

– Samo izvoli. Nek vas truje onim ĐI-E-MO pečenkama. Znaš li ti uopće da ona sve peče na masti, a ne na ulju??? I da nikad nije čula za kuhanje na pari?

– Ma zaboli me. Što ćeš odjenuti za snimanje?

– Nemam pojma, mislim da ću morati poslijepodne u šoping. Ništa nemam! Koma! Treba mi haljina, štikle, remen, steznik…

– Eeeeej, Davide, budi se! Daj odi gore, moram si staviti masku od mljevenih rogova jelena lopatara uzgojenog u divljini.

– Uh, sori, zadrijemao sam. Znaš li što sam sanjao?

– Vat?

– Da smo lansirali novi, 137 parfem. Znaš kako se zvao?

– Kako?

– Old spajs girl.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *