Mobitel i telefoniranje

Ne zanemarujmo sve drugo zbog telefonskih poziva. To što telefon zvoni ne znači da se moramo javiti. Telefonsko zvono je opcija, a ne obaveza.

Brzina širenja mobilnih komunikacija zatekla nas je pomalo nespremne. Iz kratke faze oduševljenja ili svojevrsnog strahopoštovanja prema vlasnicima mobilnih telefona neprimjetno i brzo smo prešli u fazu netrpeljivosti prema onima koji vjeruju da je bilo koje vrijeme prikladno za telefoniranje.

U nekim zemljama u restoranima, vlakovima, čekaonicama, kraj prostora za pušače, postoje i prostori za one koji žele, moraju pričati telefonom. Dok ta kultura ne stigne i do nas, proučit ćemo neka osnovna pravila ponašanja.

Prvo, proučite uputstvo korištenje vašeg uređaja.

Mobilni telefoni posjeduju mnoštvo funkcija koje omogućavaju komforno i bezbrižni korištenje. Jedna od tih funkcija je i prilagodba zvonjave. Zvonjavu treba podesiti na što manju jačinu, taman koliko je dovoljno da ga čujemo. Zvono podešavamo na neku neutralnu, neuznemirujuću i relativno kratku melodiju. Ako zvuk pretjerano odskače od ostalih, skrećemo na sebe nepotrebno pažnju.

Razmislimo o dodatnoj opremi kao što su slušalice za razgovor bez korištenja ruku, tzv handsfree.

Uvijek vodimo računa o tome gdje se nalazimo kada pričamo na telefon. Ako će naš razgovor (pa i sama zvonjava telefona) smetati aktivnost drugih ljudi u okruženju, bolje je telefon isključiti, odnosno zvonjavu staviti na bešumno ili samo vibriranje. Ako očekujemo hitan poziv koji ne može čekati, izađimo iz prostorije u kojoj se nalazimo i nađemo neko prikladnije mjesto za razgovor.

Telefon nikako ne treba koristiti u kazalištu, na koncertu, književnoj večeri, knjižnici, školi (pogotovo ne na satu), u crkvi, na groblju, itd. Na mnogim mjestima će nas upozoriti da telefon nije poželjan (kino, bolnica, škola), da može biti i opasan (avion), a ponegdje će nas “zamoliti” da ga ostavimo kod primjerice portira (ambasade, neke državne ustanove i slično).

U javnom prijevozu pronađimo mjesto gdje nećemo smetati ostalim putnicima, a ako takvog mjesta nema, uzdržimo se od razgovora ili, ako baš moramo, razgovarajmo izuzetno kratko i tiho. Ovo posebno vrijedi za liftove u kojima je korištenje telefona često i tehnički nemoguće. Razgovor završimo prije ulaska u lift.

Ako smo na sastanku, isključimo telefon. U suprotnom, vrijeđamo ostale prisutne. Ako očekujemo važan poziv, najavimo ga prije početka sastanka, ali imajmo na umu da smo se time tek unaprijed ispričali za nadolazeću nepristojnost.

Telefoniranje u restoranu je nekulturno. Stručnjaci za bonton preporučuju da se (ako se već moramo odazvati) ispričamo, udaljimo od stola i potražimo mjesto u restoranu gdje se primjerice nalazi i fiksni telefon (pretpostavka je da se tamo slobodno može razgovarati). Naravno, prethodno se odazovemo na poziv i zamolite sugovornika da se malo strpi jer nije preporučljivo šetati restoranom s telefonom koji zvoni.

Ako se nalazimo na ulici, nađimo neko mesto gdje nećemo ometati kretanje drugih prolaznika. Hodanje i pričanje, pored toga što se smatra nepristojnim, može biti i opasno.

Mobilni telefon možemo nositi svugdje, što pak ne znači da to trebamo i činiti. Imajmo granice i ograničimo si upotrebu telefona. Ako smo krenuli u prirodu s namjerom da se opustimo, možda je bolje da telefon ostavimo kod kuće, ili ga barem isključimo. Telefon bi trebao služiti nama, a ne mi njemu.