Sve će to, mila moja, prekriti parfem…

Istina, parfeme su neki naši preci nosili isključivo kako bi prikrili razne mirise, da ih sad ne nabrajamo, ali pretpostavljamo da svi znate o čemu govorimo kad govorimo o znoju i nedostatku uljuđenih higijenskih navika. No, kad su voda i sapun postali dostupni svuda i svima, parfemi su postali nešto više. Počeli su ih opjevavati pjesnici, o njima su pisani romani (Parfem), pišu se znanstvene knjige, javljaju se recenzenti itd. Jednostavno, parfemi su postali neka vrsta umjetnosti.

Kreatori se poigravaju notama od kojih stvaraju mirisne simfonije, neki više vole jednostavnije forme s dvije ili tri note, neki se furaju na raskoš pa ih iskoriste preko 300.

U parfemima oživljavaju uspomene na putovanja, poput majstora Jean-Claude Ellene koji je, primjerice, za Hermes 2005. godine izradio Un jardin sur le nil (Vrti iznad Nila), u kojem je pokušao sažeti dojmove s putovanja u Egipat. Od nota je uz grejpfrut, naranču, tamjan, božur, iris, mošus… koristio i neuobičajeni rogoz, zeleni mango, pa čak i mrkvu te listove rajčice. Sve kako bi dočarao miris te mistične rijeke.

U Jardin apres la mousson izabrao je Indiju, točnije regiju Keralu na obali Arapskog mora, gdje su za turistički slogan izabrali “God’s own country” jer tvrde da je Bog taj dio zemlje izabrao za odmor (ne vele li to i Međimurci za Međimurje? Eto ideje za pobratimljenje Čakovca i Kochija), a prožeo ga je začinima poput kardamoma, bibera, korijandera i đumbira, što i ne čudi jer su u taj dio Indije trgovci odvajkada dolazili po začine.

Sve će to, mila moja, prekriti parfem...

Dobro, sad smo malo skrenuli s puta. Ovaj put nakanili smo pisati o parfemima koji su nas počeli vraćati u prethigijensko doba. Dakle, o parfemima koji nekima mirišu na znoj, krv i druge izlučevine. Naravno, opravdano jer su kreatori upravo to i željeli. Kralj takvih parfema je sad već kultni Secretions Magnifiques koji je za kuću Etat libre d’orange smućkao Antonie Lie i u njega ubacio arome krvi, mlijeka, adrenalina (?), irisa, kokosa, morske trave, sandalovine i opoponaksa. Rezultat je nešto što kod većine izaziva gnušanje i mučninu, a kod nekih oduševljenje.

Na reklamnoj slici za taj parfem je naslikani ud (ne miješati s oudom, ali to smo, vjerujem već svladali) koji štrca (da, Lie je želio da i miris sjemena bude dio tog parfema), pa vi vidite kome ćete ga pokloniti za rođendan ili neku drugu priliku.

Potpisnik ovih redaka jednom je napisao:

Ne znam čemu sva ta fama oko ovog parfema. Pa to je odličan miris, kao stvoren za posao. Ako ste po zanimanju šef odjela patologije ili citologije. Ili ako ste mehaničar specijaliziran za popravak automobila u kojima je netko teško stradao… Da se ovako namirisani pojavite u tramvaju u Zagrebu, neka bi vam gospođa sigurno rekla: Gospon, ne moraju svi znati da ste veterinar i da ste upravo osjemenili kravu!

Uz tog neprikosnovenog šampiona u konkurenciji pomaknutih parfema, ima i dosta onih koji su nosiviji, a glavne su im zamjerke da vuku na miris konja, staje i sl. Takav je, na primjer, Montaleov Cuir d’Arabie, kojem nota kože daje animalistički štih.

Tu je i remek-djelo parfemske industrije Muscs Koublai Khan slavnog Sergea Lutensa, animalistički miris koji počinje vrlo oporo, ali se smiruje u topli, erotični, mošusni miris. Mošus i kumin znaju parfemu dati aromu toplog ljudskog tijela, ne posve čistog, pa i slatkastog mirisa tijela nakon hopa-cupa u krevetu.

Sličan je i L’artisanov Al oudh, pa Salome od Papillon Artisan Perfumes.

Naravno, to su sve niche parfemi koje nema u klasičnim parfumerijama i drogerijama (nekako su si utuvili u glavu da ih široke narodne mase ne bi prihvatile), i naravno, imaju više cijene, od 600 do 2600 kuna, pa i više.

Sve će to, mila moja, prekriti parfem...

“Smrduckati”, eto, zna biti i vrlo skupo. Možda bi bilo dobro spomenuti i neobičan parfem nazvan Vulva koji se može kupiti samo preko interneta, a dočarava miris ženskih latica (da nam je samo zaviriti u laboratorij tog kreatora! Hm, taj bi si mogli kupiti oni koji za šankom vole pričati lovačke priče o svojim donjuanovskim vještinama).

Kako bilo, kreatori istražuju, pomiču granice. Nekome se to sviđa, nekome ne. Pa i W. A. Mozart nekome zvuči kreštavo, a Jackson Pollock slika nekakve dječje črčkarije. Sve je u uhu, očima i nosu slušača/promatrača/njuškača.