Teme vječnog života, zdravlja i mladosti prožvakane su manje više kroz sve književne i filmske žanrove. Kako kroz fikcijske, tako i kroz one znanstvene. Dosadašnji zaključak svega toga je da je vječni život – nemoguć.
Postoji tu i nekoliko religiozno utemeljnih verzija zagrobnog ili inog vječnog života, a koji navodno dolazi odmah nakon ovozemaljskog. Ali, u to ne bi ulazili.
Starenje je nešto što se ne može izbjeći. Nešto što ne možemo zaustaviti i doista nisu potrebne nikakve nove studije ni znanstvena istraživanja koja bi nam to dokazala na bilo koji način.
No, ipak nove studije postoje, i to studije koje na još jedan način dokazuju da ama baš nikakva mogućnost vječnog života ne postoji.
Starenje je, nažalost, neizbježno
Ekologinja i evolucijska biologinja, profesorica Joann Masel, sa Sveučilišta Arizone u Tuscosu, sa znanstvenikom Paulom Nelsonom objavila je studiju u kojoj donosi i matematički zaključak kao i dokaz zašto vječni život ljudi nije moguć.
Jedan od osnovnih problema vječnog života je odumiranje i propadanje stanica organizma.
Naime, s vremenom sve stanice našeg organizma polako gube funkciju, stare i propadaju, a to se događa različitim brzinama.
Primjer je sjeda kosa kod starijih ljudi, gdje su stanice zadužene za proizvodnju pigmenta kose prestale raditi, starenjem su izgubile svoju funkciju, dok stanice koje su odgovorne za rast kose i dalje nesmetano rade.
[perfectpullquote align=”right” cite=”Joanna Masel” link=”” color=”” class=”” size=””]
Starenjem većina naših stanica polako propada i gubi funkciju te naposljetku prestanu rasti. Neke druge stranice pa rastu poput ludih.
Tu se javlja određena vrsta međusobne povezanosti. Ako pokušamo pronaći način za rješavanje starih i propalih stanica, onda omogućavamo stanicama raka da se bolje razvijaju. Ako krenemo zaustavljati rast stanica raka, odnosno smanjivati taj broj stanica, onda će se više gomilati stare stanice bez funkcije.[/perfectpullquote]
S druge strane, neke stanice rade više od potrebnog, previše se razvijaju te se mogu razviti u stanice raka. Stanice raka najčešće se javljaju kod osoba starije životne dobi, kad se pronađe “mjesta” za razvoj karcinoma – zbog starenja, propadanja ostalih stanica organizma. Starost osobe dakako nije uvjet, jer se stanice raka mogu javiti i puno ranije u životu.
Držimo se ravnoteže
Dakle, zapeli smo između akumulacije tih sporih i starih stanica te, s druge strane, umnožavanja stanica raka.
S koje god strane sagledali ovaj problem, krenuli u rješavanje problema, starenje je ipak neizbježno, gospodo.
To je udedno i matematički dokaz kako i zašto je rješenje tog problema nemoguće, odnosno zašto rješenje te jednadžbe jednostavno ne postoji: ako krenemo rješavati prvu nepoznanicu, zapeli smo na drugoj. Krenemo li u rješavanje druge nepoznanice – zapeli smo na prvoj.
Evolucija se pobrinula da, kao ljudska bića, ne možemo preživjeti ultimativno rješenje za obje nepoznanice.
I upravo to je razlog zašto ne možemo živjeti vječno.
Dakle, ili će nam stanice prirodno starjeti i propadati, kako se to i događa u životu, ili ćemo nekako “oživljavati” te stanice i oboljeti od raka.
Ništa nije vječno, stvari se troše, propadaju, gube funkciju i to je najprirodniji proces s kojim se svi moramo pomiriti.
Doduše, unatoč prirodi, znanstvenici su se pobrinuli da starenje možemo samo usporiti, a možemo, poput ovog veterana, jednostavno imati sreće pa poživjeti nešto duže.
i vječno, gospodo, nikada.
