DIŽE VAM SE? Gospodo, dignite nivo testosterona u organizmu samim razmišljanjem

Kolotečina života. Radi. Jedi. Spavaj. Posao, kuća, birtija. Možda poneka sportska aktivnost preko vikenda, jednom mjesečno izlet na osvajanje vrha okolnih planina, Medvednica, Ivančica, Učka možda, uglavnom ništa opasno. Navečer odmaranje, možda uz čašicu viskija, cigaru, dobar film ili knjigu.

U krevet se ide ranije. Nema se više u onih leptirića u trbuhu, onog uzbuđenja, napetosti kao kad smo prvi puta poljubili djevojku u koju smo se zaljubili ili kad smo došli u neku stranu napa nepoznatu zemlju.

Pojma nepoznatog nam je prije bilo povod za izazov. Danas pak je ono skriveno daleko iza imaginarnih granica vlastite sigurnosti.

Posao nam je uvelike postao izgovor da ne radimo one najbolje stvari u životu, a kad ih sad sagledamo, ujedno i najuzbudljivije stvari u životu.

Sam nivo testosterona u našem tijelu počinje padati kada prvi put držimo vlastitu bebu u naručju. Kada se oženimo i skrasimo u sigurnost vlastitog doma. Naime, postoje teorije da iz jednog avanturiste, osvajača, ratnika kakvi smo bili prije prerastamo u zaštitnika, nekoga tko se brine.

Zabrinuti smo o sigurnosti naše obitelji, brinemo o tome da budemo u mogućnosti uvijek priskrbiti sve potrebno za svoju obitelj. Uglavnom počinjemo brinuti o toliko sitnih i nebitnih stvari u životu da zbog svega toga jednostavno prestanemo, a s vremenom i zaboravimo živjeti malo opasnije kako smo i živjeli prije.

I to je, kako kaže narod, nešto sasvim normalno jer kažu – poživi si još malo prije nego se oženiš. Onda sve to staje.

No, upravo je opasnost, rizik, oni leptiriću u trbuhu potrebno da bi se osjećali živim i da bi se naše tijelo moglo napuniti bitnih hormonom kojeg imamo uvijek na raspolaganju – testosteronom.

Porast hormona testosterona u tijelu je vidljiv nakon svake pobjede, nakon svakog uspjeha. Stoga se trebamo svakodnevno natjecati, pa makar sami sa sobom. Trebamo živjeti puno ambicioznije, agresivnije.

Ne smijemo se raspadati, pucati po šavovima. To što imamo više odgovornosti u životu ne znači da se moramo odricati onoga što naš život čini ugodnim, sretnim i zadovoljnim.

Cijela naša obitelj mora početi živjeti malo opasnije. Mora početi osjećati one trnce po tijelu i moraju znati objeručke prigrliti život. Mora ga živjeti. Punim plućima.

Rutina je bitna i poželjna navika u životu, jer ako se možemo fokusirani na jednu stvar, jedan zadatak naizmjence i ako to radimo dobro, onda ćemo nakon radnog dijela dana imati dovoljno vremena, energije i volje za vođenje pomalo opasnijeg i pustolovnijeg života. Niti ćemo, kako se to kaže, puni života.

To što smo ambiciozni na poslu, to što želimo biti dobar suprug, još bolji otac ne znači da smo ambicioznim i u drugim stvarima u životu. Ambiciozni smo zaštitnik, sad je potrebno probuditi i ratnika u sebi.

Da bi dignuli ovako niske nivoe testosterona moramo poraditi na tom našem zaštitničkom stavu i akcijama koje očito ne poduzimamo.

Testosteron je naš ‘mojo’ i nešto od čega nikada ne smijemo odustati bez obzira koliko godina imali, bili oženjeni ili ne, otac ili ne.

Moramo biti muškarac, moramo biti dobri u tome, jer kad nam dođu zadnji dani, gospodo, žalit ćemo za onime što nismo učinili, onako kako nismo živjeli i za stvarima koje smo mogli učiniti bolje.

Stoga priča o muškarcu kojem je pao testosteron nakon što se oženio i dobio klince neka bude priča o onom drugom jadniku.