Dok većina nas za međuobrok smaže jabuku ili bananu, japansko je voće višestruko skuplje. Čak i kada se obitelji počaste jabukama, obično će jedan plod podijeliti među svima, a neće samo jedan pojesti cijelu jabuku.
Budisti ostavljaju voće kao dar bogovima, a ta je praksa dovela do toga da se na voće gleda kao simbol poštovanja, prenosi CNN. Darivanje je važni dio japanske kulture – bilo da je riječ o šefu, domaćinu ili kao obična zahvala – a voće je postalo uobičajeni način za pokazivanje statusa.
Ipak, to nisu naše uobičajene košare s voćem. Cijena od 27.000 dolara na aukciji nije uobičajena, ali čak i u tipičnom supermarketu u Tokiju, dobre uobičajene jabuke mogu stajati više od 2 dolara po komadu.
Osim u cijeni, jedina razlika između naših i japanskih jabuka je u tome što tamo nećete natučene niti nesavršene u bilo kojem smislu. BBC piše da na japanske police može doći samo najljepše voće.
Neke trgovine, poput najvećeg japanskog dobavljača vrhunskog voća Sembikiya, otišli su i korak dalje, čak i za visoke japanske standarde. U prodavaonici luksuznog voća možete naći kruške po 19 dolara komad, jabuke po 24 dolara za komad ili kraljevsko voće – muškatnu dinju – po cijeni od 170 dolara za komad. A prodaja je ograničena na maksimalno 200 komada dnevno.
Dinja iz Sembikiya, koja je zapravo samo rođakinja naše dinje, djeluje uvelike precijenjena, ali briga kojom je svaki pojedini plod odnjegovan objašnjava zašto su toliko skupe.
Poljoprivreda u bijelim rukavicama
Prije sadnje muškatnih dinja poljoprivrednici odabiru najbolje sjeme i sade ga u stakleniku, piše Slate. Čim biljke počnu cvjetati, poljoprivrednici uklanjaju sve nerazvijene pupoljke i oprašuju najljepše cvjetove ručno – s kistom. Kad se počnu razvijati plodovi, samo će najjači preživjeti. Poljoprivrednici će s rogoza ukolniti sve osim jedne najbolje dinje pa se plod neće morati natjecati s drugima za hranjive tvari.
Muškatne dinje koje su preživjele do sada, dobit će još daleko više posebne pažnje dok ne sazriju. Uzgajivači ih povežu oko peteljki kako ne bi otpale prije nego što su spremne za berbu te sve biljke podrežu na istu visinu. Zatim na polodove stavljaju konusne crne “šešire”, koji ih štite da ne izgore na suncu.
Svaki pojedini plod dobiva i posebnu masažu. Noseći bijele rukavice, uzgajivači svakom plodu priušte “brisanje lopte”, kako to na svojoj web stranici naziva Sembikiya. Navodno, trljanje plodova pomaže oblikovati ih u savršenu kuglu, a na kori se razvije još ljepša “mreža”.
“Vjerujem da je ovo najintenzivnija metoda uzgoja dinja u čitavom Japanu”, rekao je za BBC-u uzgajivač Masaomi Suzuki. “Nazivamo je Shizuoka metodom. Negdje drugdje rade drugačije i s jedne biljke dobivaju više dinja. Ali ova naše je daleko najnapornija”.
Suzuki kaže kako on i njegova obitelj nikad nisu uzeli godišnji odmor zajedno jer netko uvijek treba biti u stakleniku i paziti na dinje.
Jednom kada su plodovi spremni za jelo, Sembikiya je iznimno izbirljiva koji će dinje prodavati. Ocjenjuju svaki plod na temelju “okruglosti”, zamršenosti mreže na kori, slatkoći i mirisu. Samo će se oko 3 posto svih plodova smatrati dovoljno visokokvalitetnima, a zapravo će na police stići tek nekoliko komada muškatnih dinja.
No, nije Sembikiya jedina trgovina u kojoj možete naći (vjerojatno) precijenjeno voće. Za ljubitelje hrane, proizvođači će inače normalne lubenice uzgojiti u obliku srca ili kocke. Ti se plodovi u inozemstvu prodaju po cijeni od čak 860, ali zato u japanu koštaju 1.500 dolara. Navodno su ih počeli tako uzgajati zbog problema s prostorom – kocke puno lakše stanu u hladnjak nego “čudnovata” okrugla lubenica.
