Takozvane “mrtve zone” su područja oceana u kojima značajno ili potpuno nedostaje kisika nužnog za život. Zbog toga nema ribe, životinje ili biljke koja može preživjeti u takvim zonama: sve što uđe u ta područja – bježi ili ugiba.
Znanstvenici su počeli otkrivati ta područja još krajem 1960-ih, a do 2008. godine otkrili su oko 405 mrtvih zona. Iako se za zonu u Omanskom zaljevu zna već 50-ak godina, dugo vremena nisu mogli pratiti stanje na terenu.
[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]”Arapsko more je najveća i najdublja mrtva zona na svijetu, ali do sada nitko nije znao koliko je loša situacija, jer su piratstvo i sukobi na tom području previše opasni za prikupljanje podataka”, izjavio je dr. Bastien Queste UEA-in School of Environmental Sciences.[/perfectpullquote]Sada se situacija u regiji malo smirila i znanstvenici su poslali nekoliko podvodnih dronova, koji su proučavali Zaljev i otkrili da je pad razine kisika i rast zone daleko gori nego što su očekivali.
Više manjih sada je spojeno u jednu mrtvu zonu koja se prostire na gotovo 165.000 četvornih kilometara, što je veće od, na primjer, države Floride ili Škotske. Na čitavom tom područuje su razine kisika ili izuzetno niske ili ga uopće nema.
[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]”Područje mrtve zone je ogromno i raste. Ocean se guši”, zaključio je dr. Queste.[/perfectpullquote]https://youtu.be/cvIKG2FTPLA
Kako nastaju mrtve zone?
Iako takva područja “bez kisika” mogu nastati prirodno, ova u Omanskom zaljevu navjerojatnije je ljudskih ruku djelo, kažu istraživači iz američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu.
Mrtve zone u oceanu mogu nastati iz više razloga, ali jedan od najsnažnijih čimbenika je zagađenje hranjivim tvarima. Gnojiva koja poljoprivrednici koriste završe u oceanu zbog oborina i odvodnje vode. Tamo poremete ciklus dušika i počenu gnojiti ono što ne bi trebala – alge.
Iako bi moglo izgledati prilično bezopasno što oceanske bakterije “jedu” raspadnute alge. Međutim, ove bakterije također aktivno koriste kisik za svoje vitalne funkcije. Što je više algi, više je bakterija, a razina kisika se smanjuje sve dok ne padne na kritičnu razinu, objašnjavaju znanstvenici.
Koje su posljedice za čovječanstvo?
“Naravno da sve ribe, morske biljke i ostale životinje trebaju kisik, pa ne mogu preživjeti u mrtvim zonama. To je pravi ekološki problem, sa strašnim posljedicama za ljude kojima su oceani izvor hrane i posla”, objasnio je dr. Queste.
Doista, mnoge zemlje u regiji aktivno ribare u Omanskom i čeka ih gadno iznenađenje, ako se širenje mrtvog pojasa nastavi.
Međutim, to nije jedina prijetnja koju takve zone predstavljaju.
Uvod u još žešće klimatske promjene
Pad razina kisika u oceanu poremeti ciklus dušika, što dovodi do emisije dušičnog oksida u atmosferu, kažu znanstvenici. Ovaj je plin otprilike 300 puta potentniji od ugljičnog dioksida u smislu stvaranja učinka staklenika koji zagrijava naš planet.
Problem je u tome što efekt staklenika samo pogoršava problem.
Znanstvenici su uvjereni da se s rastom temepratura oceana njihova sposobnost zadržavanja kisika polako smanjuje, što dovodi do povećanja mrtvih zona širom svijeta. Što stvara začarani krug koji prijeti još izraženijim klimatskim promjenama i problemima u ribarstvu.
Do sada je titulu neslavnog rekorda najveće mrtve zone držao Meksički zaljev, gdje poljoprivredni otpad i kanalizacija iz američkog Srednjeg zapada dovode do sezonskog cvjetanja algi, koje su potrošile kisik na ogromnim područijma zaljeva.
