Mnoge je strah pričati i razmišljati o vlastitoj smrti.
Neki jednostavno ignoriraju smrt, ponašaju se kao da su imuni na nju, nepobjedivi, nemaju onaj strah. Mođda ne straj od smrti, ali svakako strah od života. Razmišljaju da se takve stvari događaju drugima, a ne njima. Razmišljaju da imaju dovoljno preostalog vremena.
Svi mi ne razmišljamo dovoljno o tome koliko smo krhi, ranjivi, koliko lako nam vlastiti cijenjeni život bilo kojeg dana jednostavno može skliznuti uz ruku.
Ne razmišljamo o tome što nam neminovno dolazi, ne razmišljamo o tome da nam je danas možda posljednji dan među živima.
Život uzimamo zdravo za gotovo. Odugovlačimo razmišljanja o smrti za neka kasnija, prigodnija, vremena. Za vremena kad budemo stariji, kad budemo nemočniji, kad budemo bliže smrti.
Ne razmišljamo da smo upravo sada bliže smrti nego ikada. Biti ćemo i sutra, prekosutra i tako do posljednjeg dana života, za kojeg ne znamo kada će doći. Dana kada ćemo se jednostavno morati prepustiti. Netko će otiči sretan, ispunjen životom. Netko će otići tužan, uplakan, istinski uplašen za sve one koje je ostavio iza sebe.
Morate ćemo se prepustiti odlasku i ostaviti sve iza sebe. Naravno borti ćemo se za život prije toga, ali kad kucne taj trenutak nema te snage ni energije u nama koja nas može spasiti. Ništa i nikoga ne smijemo iz ovog svijeta prenijeti u onaj.
Uzalud nam sve one opsesije o trivijalnostima, o potrebama posjedovanja materijalnih stvari. Uzalud nam sav novac koji smo štedjeli za neka bolja vremena. Bolja vremena koja možda nikada neće doći.
Razmišljamo o budućnosti, razmišljamo o dalekoj budućnosti, razmišljamo o mirovini. O putovanju svijetom, sunčevim sustavom kada budemo stari i kada budemo bez obveza.
Razmišljamo o tome da u životu radimo kako bi nam kasnije bilo dobro. Radimo kako bi dostojno proveli treću, ujedno i posljednju etapu života.
No u svim tim razmišljanjima pretpostavljamo da smo smrti nedostižni, da smo neranjivi, da smo mladi, da smo nepobjedivi.
Razmišljamo kako nas smrt neće sačekati već iza sljedećeg ugla.
Razmišljamo da si možemo i da si jesmo isplanirali sretan i dostojanstven život. Ponekad doista previše razmišljamo, a premalo živimo.
Bez obzira tko ste, što ste dosad postigli, što želite postići tamo negdje uvijek postoji netko tko se neće ustručavati uzeti vam život za par tisuća kuna, za malo droge ili jednostavno jer ste im se našli na putu.
Već na sljedećem prelasku ceste može vas udariti auto. Posljedice mogu biti smrtonosne.
Vi ćete jednostavno otići. I to je to. Bez previše razmišljanja, planiranja. I ništa po tom pitanju ne možete učiniti. Danas, sutra, uskoro.
Zar doista možemo misliti da imamo potpunu kontrolu nad životom? Ili smrti?
Čitajući ili pišući ove retke smrt nas čeka negdje. Nekad. I to nećemo saznati dok ne dođe taj odlučujući trenutak.
Ignoriramo smrt.
Pokušajte si odgovoriti na sljedeće pitanje: Kad bi danas saznali da imati smrtonosni tumor, što biste učinili s ostatkom života? Nakon što si date odgovor, vrlo ćete se vjerojatno utješiti – srećom pa nemam tumor. Jeste li sigurni?
Gospodo, svi umiremo.
Iako ova rečenica postaje već cliche, ali s prvim danom na ovom svijetu mi smo krenuli umirati. Umiremo polako. Neki brzo. Neki žive svega par dana, tjedana, neki doguraju do polovice, neki dožive duboku starost. No, nitko od njih, od njihovih bližnjih nema utjecaj i nema kontrole nad time kad će doći taj trenutak.
Citirajući poznatog autora Edmunda Wilsona “Smrt je proročanstvo koje se uvijek ostvari” dolazimo do spoznaje da je svaka osoba na ovom svijetu rođena sa smrtnom presudom.
Ako je nešto u našoj kontroli, onda to vrijedi svake sekunde našeg života, svakog našeg atoma, napora i energije.
Smrt nije jedna od tih stvari. Smrt nije u potpunosti u našoj kontroli jer ne znamo koliko ćemo dugo živjeti te kad i kako ćemo umrijeti.
Zato se, gospodo, trebamo usredotočiti na život. Ne na glupave planove kako živjeti što dulje, ali isto tako ne na razmišljanja o strahu od smrti.
Trebali bismo se usredotočiti na to da živimo svake sekunde koja je pred nama, našim životom, a dok ga još uvijek imamo.
Isto tako trebamo i drugima pustiti i dozvoliti da žive svoje živote. Zanemarujemo li svoj, odakle nam pravo da se guramo i namećemo u tuđe živote?
