Zašto festivali craft piva to zaista i nisu?

Doba prosvjetiteljstva je završeno. Živjelo doba digitalnih protuha i propovjednika.

Craft revolucija još uvijek nije nikakva revolucija. Barem ne u Hrvatskoj. Pitanje je hoće li ikada i biti. O tome sam pisao u nekim ranijim tekstovima. Mali pivari i određen broj ljubitelja dobrog piva voli vjerovati da se događa nešto više od pukog trenda – da radimo stvari koje su važne; iako često ni sami ne znamo kome su važne.

Trendovi vrlo brzo u sebe uvuku medije, a mediji zatim dalje šire te trendove. I tako to ide jedno tri tjedna, možda tri mjeseca, možda šest, a onda dođe novi trend. Trendovi su kratki baš poput tekstova u medijima koji trebaju trendove.

Ja nisam protiv trendova. Ja sam protiv gluposti.

Glupost je recimo proglašavati revoluciju, a ne dotaknuti se ekonomskih i političkih odnosa koji ju tvore. Možemo govoriti i o odnosima moći. O hegemoniji. O autoritetima i odnosima dominacije. O kapitalu. O ulaganjima. O radnicima i uvjetima rada. Kojim god misaonim sustavom baratali, želite li razumjeti, lako ćete razumjeti da tamo gdje se ne propituju temelji nema revolucije.
Revolucija okusa je revolucija Coca Cole. Revolucija Fante. Pepsi đir za društvene mreže.

Pivski festivali su trend. To je dobro. Ima ih mnogo. Gotovo svako selo ima svoj pivski festival. Postoji pozornica na kojoj ljudi mogu doći u kontakt s kvalitetnim pivom. Ili kvalitetnijim. To je i loše. Na mnogo njih malo je ljudi. To malo ljudi voli na tim istim festivalima piti industriju, izdvajati svoj novac u džepove multinacionalnih korporacija. Za koga se organiziraju ti festivali? Osim dakako za organizatora. Koji često ima neki kafić pa usput napravi i promociju vlastite birtije. Zašto na pivskom festivalu i dalje toči se loše, generičko pivo koje je sušta suprotnost onom pivu koje festival promovira? Kakve veze ima festival craft piva s industrijskom pivom? To nije trend. To je glupost.

To je prevara. Prevara svih osim organizatora.

Prijepori oko toga što craft jest, a što craft nije lako se riješe jednostavnim uvidom u rječnik engleskog jezika. Nema tu mnogo razmišljanja. Riječ dolazi iz engleskog jezika i rječnik jasno opisuje što craft jest. To je obrt, zanat… ako ćemo suvremenom terminologijom, onda su to mala poduzeća… možda i poneko srednje… I tu je kraj priče.

Craft nije APA ni IPA ni američki hmelj ni gorko niti ale niti bilo koja druga besmislica koje su potucaju okolo. Craft je ekonomija. Ako želiš podržati craft, podupireš male poduzetnike. Svejedno je proizvode li oni pritom west coast IPA-u, pilsner, berliner weisse ili milk stout.

Festival craft piva

Craft je poduzetništvo. Malo. To malo nije u svakoj državi jednako malo. To valjda je jasno. Tu važni su ekonomski odnosi. Ne boje. Ne mirisi. Ne IBU niti gravity. Važne su vrijednosti koje ti ekonomski odnosi za sobom povlače i koje promiču. Suradnja, kvaliteta, odnos s kupcima (ne onaj lojalnosti temeljen na nagradnim bodovima), solidarnost, umrežavanje. To su jedini načini da mali poduzetnici i mali pivari opstanu u korporacijskom dobu. Mali vodoinstalater ili automehaničar ima samo jednu priliku da te prevari. Nakon toga je pitanje kada će propasti. Jednako je s malim pivarom. Žele li uspjeti, neizbježno je da gaje pravične odnose.

Festivali. Mnogi će propasti. I to je dobro. Ostat će samo oni koji će shvatiti da dobra zarada može ići godinu, dvije… dok je za ostalo potrebno biti fer prema ljudima koji prave pivo i ne točiti industriju pokraj njihovih piva. Barem ne ta dva, tri dana koliko festival traje. Na taj način će dolaziti i publika koja će cijeniti ono što se nudi. Jednako tako, najvažniji moment festivala bi trebala biti edukacija. Predavanja, okrugli stolovi, razgovori… mogućnost da se s kuharima i pivarima popriča o tome što rade i kako rade. Educirana publika je najvjernija publika. To su fanovi. Armija koja stoji iza tebe.

To je doduše i prva rečenica svakog ekonomskog i marketinškog udžbenika tiskanog u posljednjih dvadeset godina. Znamo da rijetki čitaju.

Pivski festivali su trend. Rijetki posvećuju pažnju edukaciji. Šteta. Jer tako mnogo ljudi troši toliko mnogo novaca na vlastitu edukaciju da je zaista neshvatljivo da na svakom festivalu nema dva, tri edukativna događaja koji će informirati i educirati pivoljupce. Svaka čast onima koji ne odbacuju edukaciju i trude se posjetiteljima ponuditi nešto više osim pijanstva.
Šteta što tako olako odustajemo od edukacije, a okrećemo se propovijedi. Potrebni su nam opisi, a ne propisi. Tek educirani potrošači postaju slobodni u vlastitome odabiru onog i onih koje će podržati i u čijem će pivu uživati. Digitalne propovijedi te palčevi gore i dolje kao da su dokinuli živu riječ, razgovor, javno izlaganje sadržaja i samog sebe, javno zagovaranje onog do čega nam je stalo.

Craft nisu korporacije. Craft je manifest.

Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInBuffer this pagePin on PinterestDigg thisShare on RedditShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page