U obranu piva: različitim stilovima do prave ljubavi

Iznimno me veseli što je pivo svakim danom sve popularnije. Jednako bi me veselilo da jednaki rast popularnosti imaju biciklizam, planinarenje, čitanje, javne usluge od općeg interesa ili pak korištenje gradske knjižnice. Postoje pojave čija popularnost društvu donosi dobro. Kada govorimo o popularnosti piva, pozitivni pomaci kojima svjedočimo jesu napuštanje savršenog generičkog proizvoda bez okusa i pomak prema kvalitetnim proizvodima s okusom, zatim shvaćanje da pivo nije ono što se pije petkom i subotom u lokalnom parku za male pare, a u kasnijim godinama u birtiji dok zazivamo rodbinu Modriću i Mandžukiću – za malo veće pare.

orvalSvjedočimo sporoj, ali primjetnoj promjeni potrošačke svijesti pri kojoj pivo iz bezukusne robe široke potrošnje prelazi u robu za posebn(ij)e prilike. Pivo se degustira, ocjenjuje, o njemu se raspravlja. Poklanja ga se za rođendane i posebne prilike. Sporim koracima ono dobiva zasluženi status koji je stoljećima nepravedno čamio u zapećku vina. Ne želim ovime reći da vino ne zaslužuje status kakav ima. Potpuno ga zaslužuje. Želim samo istaknuti koliko je nepravedno da smo pivo sveli pod voderinu koju ločemo za vrijeme tekmu. To je kao kad bismo sve vino sveli pod bučkuriš za loše gemište.

Rast društvenog statusa piva kao pića onih koji imaju ukus i njime u svojim mikrozajednicama grade određeni društveni status ima i negativnih posljedica. Dvije su one koje najviše bodu oči. Prva je pojava snobizma. Kako o snobizmu na bilo kojem polju mislim isto što i o temeljenu rasta izvoza na prodaji naoružanja nekim tamo istočnjacima, neću o tome previše pisati niti ću se javno zgroziti. Samo ću reći da između snoba koji se razmeće imenima vinskih podruma i onoga koji te mrko pogleda kad ti pivo ne miriši kao i njemu nema nikakve razlike. I jedan i drugi su promašili ceo fudbal. Pivo je prije svega doživljaj. Intimni. Impresionistički. Meni na volju.

Dolazimo do druge posljedice. To naravno ne znači da je moj doživljaj i jedini ispravan. Niti da je ispravan zato jer je moj. Takva pak relativnost je zaglupljujuća i štetna za pivo, pivare i naposljetku nas koji ga svake večeri točimo dok nam djeca legnu u krevet. Najčešća i najranija zabluda koja se javlja prilikom novog otkrića – piva s okusom – jest da su dobra piva gorka i zahmeljena američkim hmeljem. Dobro je pivo ponekad gorko i jakih izraženih citrusnih aroma, međutim to nije jedino dobro pivo.

Westbrook IPAAmerican pale ale i India pale ale (američka verzija, naravno – za pravovjerne ovo mora pisati) su piva koja su najraširenija među craftom i kupcima najpristupačnija. Njihova rasprostranjenost može zavesti kupca da pomisli kako su to jedine alternative voderini u obliku bezukusnog proizvoda. Njihova je popularnost tolika da danas raspravljamo o američkom svjetlu pivu s aromama borova, grejpa, citrusa… o india pale aleu zapadnog stila, istočnog stila, o iperijalnim IPA-ima i onima još jačima… Pritom svaki pivar traži svoj segment tržišta ne bi li kupcima prodao nešto drukčiju IPA-u. Mi ih naravno sve moramo probati. Međutim, west coast IPA, east coast IPA, double or triple IPA… in the end it’s just an IPA! Ili da parafraziram Sheenu Iyengar i njezinu izvrsnu knjigu The art of choosingAmerikanci uvijek znaju što izabrati zmeđu Coca Cole, Pepsi Cole i Spritea, međutim kada sam Rusima ponudila 6 pića na izbor, ljudi bi pogledali i pitali ima li nešto drugo? Jer sve što nudim su samo gazirana pića. Is the desire for choice innate or bound by culture? Promjene su potrebne i kada kopiramo.

APA i IPA su fantastični pivski stilovi. Međutim nisu jedini. Želimo li zaista voljeti pivo, tad ne bismo smjeli tako lako dvabrooklyn lager stila kolokvijalno izjednačavati s pivskom revolucijom. Jednako tako, nikako ne bismo smjeli tako olako mahati lagerom kao onim što ne valja. To što industrijski proizvod bez okusa prodaju kao lager ne znači da je to jedini lager. Lager je jednako fantastično pivo kao i ale kad je dobar. Ostalo ovisi o dobu godine, raspoloženju, onome što je na tanjuru, o temperaturi vani. Tako je sa svakim pivskim stilom. Svakome tko naprasno (i potpuno pogrešno) odbacuje lager preporučio bih Anchor Steam (nešto drukčiji proces proizvodnje), Sierra Nevada Summerfest Lager, Samuel Adams Boston Lager, norveški Aass genuine pilsner ili prije svih Brooklyn Lager. Preporučio bih i odlazak u Češku i uživanje u mnoštvu izvrsnih točenih nepasteriziranih lagera. Ako bude sreće i nefiltriranih. Jednako tako, preporučam i odlazak do Bavarske i kušanje minhenskog hellesa. Dobar lager je ponekad pivo dana! Jednako tako, lager može biti jednako craft kao i IPA. Iako ga proizvodi gigant, svakako valja probati i plzenjski pilsner.

Kad smo već u Bavarskoj, tada svakako valja otići i u jedan od mnogobrojnih biergartena i naručiti pšenično pivo i bijele kobasice. Bavarska su pšenična piva krasna, osvježavajuća pića. Meni su osobno najdraži Ayinger Brau Weisse i Schneider TAP 4, 5 i 7. Tu su još za probati obavezni Weihenstephaner, Andechser, Hacker-Pschorr i relikt Augustiner.

U svome pivskom istraživanju nikako ne bismo smjeli stati na spomenutim stilovima. Svakako valja probati i engleske bittere i ESB-e (nešto jaču verziju bittera). Ti su engleski aleovi carevi pubova, međutim (neka mi pravovjerni oprosti) kad ih probate nekoliko koji spadaju u sam vrh, oni su zapravo prilično slični jedni drugima.

fantome saisonZatim su tamo porter i stout. Dva opet izvrsna žanra koja prkose narodnoj mudrosti koja kaže da crno pivo ne valja. To da crno pivo percipiramo kao loše možemo opet zahvaliti industrijskim gigantima koji pivo reklamiraju sloganima o smanjenoj gorčini ili onima poput crno, a dobro. Od portera svakako valja kušati Anchor porter, Fuller’s London porter, Founders porter, Alaskan smoked porter (koji je ludilo i koji je dimljeni, ali je tako dobar da ga spominjem ovdje) i Zmajska porter.

Donedavno je tu spadao i Meantime London porter, ali je tu nama dragu pivovaru kupio industrijski div pa izgleda da tko je je jamio, jamio. Kada ljudima kažem da ne kupujem Coca Colu, tada me razumiju. Donekle. Kada kažem da ne kupujem InBev, tada me gledaju kao glupana. Većinom. Osim portera, tu je i njegov brat stout. I dolazimo do još jednog apsurda snobizma i pravovjernih. Točeni stout je nešto poput meda i mlijeka. Rijetko je što bolje i rijetko koje pivo jednako prija od 11 ujutro do 11 navečer kao točeni suhi stout. Postojane pjene, kremastog okusa, blagog kavenog mirisa (i okusa), jedva primjetnih kiselkastih nota… Ponovno doživljaj!

Izvrstan primjer suhog stouta je točeni Guinness koji je tako često proklinjan, ocrnjen i odbačen kao fačuk. Njegove su ocjene bezobrazno niske i njegovi su napadači bezobzirni. Mogu razumjeti da netko ne pije Guinnessov točeni stout jer ga proizvodi velika tvornica pa to nekog smeta. Međutim, baš nikada ne mogu razumjeti one koji kažu da to pivo ne valja. Da ga mogu takvog proizvoditi, mnogi bi ga mali pivari rado proizvodili. Tu su još u našim krajevima neobično snažno zastupljena O’Hara’s pivovara sa svojim stoutovima (favoriti Leann Follain i prije svih Lublin to Dublin – suradnja s izvrsnom poljskom Pintom čije pive preporučam), zatim Murphy’s stout pa Medvedgradov Agram stout. Od drugih stoutova tu je već kultni Mikkellerov Beer Geek Breakfast s dodatkom zobi (koji vrijedi ono brdo para koliko košta) pa Campfire Stout, zatim razni imperijalni stoutovi od kojih je dovoljno probati neke od američkog PortBrewinga/Lost Abbeya, Alesmitha, Foundersa ili nizozemskih Emelisse i De Molen, po mogućnosti odležanih u hrastovim bačvama u kojima je ranije bio viski.

i-ayinger-brau-weisse_2013Ovo je tek početak pivskog istraživanja, a već smo sad pokrili dva novčanika. Pivska su putovanja skupa i zato je najbolje da putujete s nekim. Na taj način trošite manje i probate mnogo više toga. Bit će na tom putovanju različitih mjesta koja će vas razočarati i ponovno razočarati. Srećom bit će i onih poput Praga, Amsterdama ili Pariza koja vas uvijek obraduju.

Pivsko istraživanje valja dalje nastaviti u Belgiji, zemlji čudesa. Ako su pive dosad bile doživljaj, sada postaju avanturom. Belgijski kvasac čini čuda, a pogotovo kad je u rukama redovnika. Trapistička su piva kultna piva, a redovnici koji ih prave odavno više ne barataju samo tehnologijom “Zdravo, Marijo” i “Očenaš”. Da bi opstali kao redovnici, oni moraju proizvoditi. Najčešće proizvode pivo i sireve. Imaju vlastite dobavljače iz zajednica u kojima se nalaze, a neki su od njihovih dobavljača udruženi u zadruge. O belgijskom se trapističkom pivu mogu napisati knjige pa neću dužiti nego ću samo reći da tko ne proba, taj griješi. Oh, kako griješi! Bogohuli! Jer dok popadija širom svijeta i diljem Hrvatske siše državni proračun, ovi divni momci proizvode čarobne delicije i zarađuju za život. Taman koliko im treba. Kad je potrebno obnoviti pročelje ili krov samostana, tad se proizvede nešto više, ali se nakon toga proizvodnja opet vrati u prijašnju količinu.

Tu su najbolji primjer Westvleteren čiji su dubbel i quadrupel (legendarna dvanaestica) iznimna piva, toliko kompleksna i jedinstvena da ih kopirati nisu mogli čak ni oni koji su ih neko vrijeme za njih proizvodili pa su im usput maznuli kvasac – pivovara St. Bernardus. Redovnici koji proizvode ovo krasno pivo prodaju ga samo pojedincima (nikako dućanima i birtijama), i to samo gajbu po autu (ne po čovjeku) i to uz telefonsku narudžbu dva tjedna unaprijed. Najnovija je informacija da su zbog navale pivopija odlučili zatvoriti vrata svoga samostana pa nema više posjeta… i tako nama propadoše karte za Belgiju.

rochefort 10Osim njih tu su Westmalle, Rochefort (desetka!), Achel… dakle, stilovi dubbel, tripel i quadrupel za početak. Vrhunac avanture meni predstavlja Orval, fenomenalni živi organizam koji se mijenja kako boca stoji pa pivo nema isti okus sad i za 9 mjeseci pa ponovno za 15… divlje, iznenađujuće, vinsko… suho… Kad sam ga prvi put pio, mislio sam da je pokvaren. Drugi put opet. Danas ne postoji ljepši poklon od Orvala! Kad probate Orval, tad možete probati ostala belgijska čudesa poput lambika, piva koja se prave uz pomoć divljeg kvasca pa se u njih često dodaju višnje, maline, breskve i drugo voće… dobro ohlađena i servirana u visokim uskim čašama, ova su piva sjajna predigra ljubavnoj večeri… s njima savršeno pristaju i zreli sirevi, po mogućnosti s plemenitom pljesni… tu onda dolazi gueuze, isti taj lambik, ali bez voća (pojednostavljeno)… to je kiselo pivo… i nikako ga ne valja probati dok se ovo gore već nije apsolviralo… relativno je jednostavno nabaviti Lindemans Gueuze Cuvee Rene ili Boon Kriek pa probati o čemu je riječ…

Belgija još nudi witbier, ljetni pšenični klasik s dodatkom korijandera, korica naranči, limuna… Nudi i pregršt krasnih trenutaka u bocama pivovare de Struise… Za kraj putovanja opet se polako vraćamo u Njemačku i kušamo bock, weizenbock, doppelbock (Celebrator), flensburger, koelsch (Bevog proizvodi svoj netipičan, ali sjajan koelsch!) i na kraju potpuno ludilo iz Leipziga – gose – pivo s dodatkom soli. Srećom su ga moji prijatelji s gnušanjem odbili pa smo supruga i ja uživali u tom rijetkom i jedinstvenom piću do kojeg je prilično teško doći (osim ako vam prijatelj također nije zaljubljenik koji ode autom u Leipzig po gose).

Pivsko istraživanje ovdje ne staje. Još je stilova i krajeva u igri, ali o njima u nekom od drugih tekstova. Krenite na put, udružite snage i zajedno uživajte u punoj čaroliji pivskih trenutaka koji su slatki, gorki, kiseli, slani, puni, prazni, hladni i topli… kako život vrti, tako pive na njega odgovaraju.

Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInBuffer this pagePin on PinterestDigg thisShare on RedditShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page