Revolucija šminkera i pivo hipstera

Prošlo je već prilično mjeseci od mog posljednjeg teksta o čarobnom ječmenom napitku.

Popisivao sam u to vrijeme teme, naslove, fotkao flaše i zapisivao dojmove, posjetio neke pivovare, popio mnogo toga novog… ali budući da sam otišao na godišnji te da za svoje pivske tekstove nisam nikad ni kune dobio, čak ni jedno jedino pivo, plaćeni su poslovi ponovno uzeli danak i stavili gušt na „čekanje“. Ista se stvar dogodila i s Craft Beer Vlogom – materijala je snimljeno za nekoliko epizoda, ali montaža je spora i nedostižna. Pripremamo ponovno proljetni dio sezone.

Underground je uvijek bio dio mene. Punk. Aktivizam. Planinarenje. Što god radio, čime se god bavio, nastojao sam imati vremena i prostor za underground užitke. Čvrsto vjerujem da su takvi pothvati najvredniji i najiskreniji. Činiš ono u što vjeruješ bez da od toga imaš materijalne koristi. Meni je tako i s pivom. Život mi to dopušta. Biti izvan establišmenta, programskih odbora, žirija, udruga, druženja, čega već… pritom mi je sasvim jasno da to nije pristup koji donosi novac i džabe piva. Međutim briga me. To je ionako za neke druge tipove. Pritom ne želim kazati da sam hipi koji drži da novac sve pokvari. Lijepo je biti dobro plaćen za svoj posao. Međutim, lijepo je ponekad biti vođen nekim drugim motivom.

Ljeto nam je ponovno ponudilo cijeli šleper pivskih festivala. Neke zaista dobre. Neke potpuno promašene. Međutim, sve teže pronalazim gušt na ovim našim festivalima. Teško mi je prihvatiti činjenicu da ukoliko želim kušati sve što mi nude moram popiti poput prosječnog azijskog slona. Veliki pivski festivali, Oktoberfest primjerice, jesu zabava, oblokavanje i trošenje. Tamo i ideš zato da se poslijepodne u 18.00 probudiš i ne znaš ni koji je dan ni koje je doba dana.

Međutim, ovi mali craft festivali bi trebali imati nešto više osim zabave i oblokavanja. Trebaju biti edukativni. Krasno je kad ima ljudi koji s pozornice pričaju svoje znanje i iskustvo, malo manje krasno kad prepričavaju tuđe. Takvi momenti dižu festival na razinu više. Međutim, pivska edukacija je o pivu, a pivo se ne pripovijeda. Pivo se pije. Zato je neshvatljivo da na festivalima nema mogućnosti kupnje 1 dcl pive. Što će mi pola litre ili 3 dcl svakog piva koje želim probati? Želim li probati deset, petnaest piva, doma moram nositi bačvicu iznad pojasa.

Jednako tako, avantura kušanja različitih piva sigurno ne bi ni organizatorima festivala odmogla u njihovom cilju – posjetitelji bi plaćali da probaju. Oni koji su došli oblokati se, to će ionako napraviti. Mi ćemo ostali biti razočarani. Kao što se meni dogodilo kad se na festivalu u Čakovcu predstavljala pivovara Crafter’s. Dok sam ja došao do njih, ostalo mi sape da probam samo dva njihova piva – izvrstan american red (Swing) i jednako dobar oatmeal stout (Chimney). Da ne dužim, dajte nam da kušamo više toga. Pogledajte kako to rade vinari. Iako često na craft sceni čujem ekstremne iskaze poput „pijem pivo, a ne vino“, usporedba s vinarima i vinskom pričom može samo pomoći – od dizajna i etiketa (ali o tome drugi put), preko organiziranih posjeta i prezentacija do kušanja i degustacija.

Druga stvar koja mi je ovo ljeto nekoliko puta teško pala jest kada skupo plaćam loš proizvod. Craft je popularan i svi ga žele probati, svi ga žele prodati, svi imaju nešto za reći o njemu. Skoro kao o nogometu i Messiju. Međutim, niti je svaki Leo Messi, niti je svaki pale ale Zmajsko. Ali dok Leo Mesarić ima nižu cijenu nego Leo Messi, istovremeno svakakvi pale aleovi imaju cijenu čak i višu nego Zmajsko ili Nova runda.

Vrlo mi je dobro poznata cijela priča s proizvodnjom, količinama, ulaganjima, distribucijom, najmom, sirovinama… ali mi je nažalost i jako dobro poznato dok dođem u kafanu, dovedem ljude koji su mi došli u goste, naručimo hrvatski craft, platimo američki, a dobijemo „kinesku robu“. Prije toga pokušate od konobara saznati što imaju, konobar pojma nema. Razumijem da konobar ne zna, ali ne razumijem da gazda ne kuži da to što će nekome dvaput prodati skupo, a loše pivo, da će zbog toga taj gost prokleti i njega i craft i one koji ga piju i one koji ga prave. Ne razumijem vlasnike koji neće uložiti nekoliko kuna u ljude koji će im odabrati pivo, složiti ponudu, educirati konobare… nije važno da imaš 673 piva u ponudi, važno je da imaš 15 dobrih! Onih koja vrijede tih 26 kuna. Važno je da ako odlučim nešto platiti više, da kad pijem kužim što plaćam.

Svatko tko je pio hrvatski craft (ne samo hrvatski) dobro zna koliko piva vrijedi svoje novce, a koliko njih svojom cijenom zapravo šteti onima koja vrijede. Ovi koji jako vjeruju u tržište kažu da će tržište presuditi i da će loši propasti. Mene je samo strah da sa sobom ne povuku i one dobre. Jer da bi dobri opstali, rasli i širili svoju proizvodnju, nije dovoljno da vi i ja pijemo craft. Treba ga povremeno popiti i naš stari, susjeda, kolegica s posla… Loša usmena predaja tome neće doprinijeti.

Educirajte ljude koji vam poslužuju pivo, dajte im ta piva da probaju, barem ona važnija i poznatija… napravite dobru selekciju i nemojte nam nuditi lošu robu. Jer nećemo više kod vas trošiti svoje novce. Probajte imati zimsku i ljetnu listu piva. To je barem lako napraviti. Privucite nas u svoje ugostiteljske objekte posebnim ponudama. Ne morate biti kao Amerikanci i nuditi samplere, ali da barem jeste kao oni pa da imate pet, deset točenih piva i da nam u ponudi nudite degustacijski menu s deci ili pola svake od tih piva. Trošili bismo više! Pogledajte kako to rade vinski barovi ili pak restorani s dobrim vinskim kartama. Pitajte tamo nekog što imaju u ponudi. Sigurno nećete čuti – „ne znam, ja to baš ne pijem“.

Što znači biti underground u nečem što mnogi nazivaju revolucijom? Znači biti kritičan prema svemu onome što toj revoluciji pretkazuje kraj – a to su loša piva, slaba ponuda, loš dizajn i naravno loši tekstovi! Svaki gutljaj piva i svaki redak teksta moraju biti dijelom edukacije. Inače ćemo i dalje loše nogometaše plaćati peterostrukom prosječnom plaćom i čuditi se kako nam liga propada.

Novi igrači koje svakako vrijedi spomenuti (osim gore spomenutih): Brlog zadružna pivovara i Viško pivo