Znanstvenizam je vjerovanje u znanost tj. vjerovanje da sve što je potrebno, a kako bi se riješili svjetski problemi jest znanost. Ljudi ponekad koriste izraz racionalno razmišljanje, ali zapravo radi se o znanstvenizmu. Kad bi ljudi prestali konzumirati religije i oslonili se na zdrav razum te logiku sve bi bilo bolje.
Nedavno je američki astrofizičar Neil de Grasse Tyson ponudio rješenje za većinu naših problema u zamišljenoj državi Racionalija.
U toj bi zemlji sve politike bile kreirane u skladu sa znanstvenim dokazima za iste. Tyson je vrlo pametan čovjek no, to nije pametna ideja.
Mogli bi čak rekli da nije baš ni razumna te bez dovoljnog utemeljenja. Naravno, vizija društva u kojem se svi ponašaju logično zvuči primamljivo. Je li to zaista tako?
Uvijek je postojala nada da će znanost biti više od toga da nas samo uči o svijetu u kojem živimo, pogotovo kada su društvene elite počele napuštati svoja religijska uvjerenja.
Znanost bi nas trebala učiti kako da živimo i dati nam sigurnost koju je nekoć obećavala religija. A to je vidljivo u bilo kojoj sekularnoj utopiji od marksizma preko teze modernizacije zapadnog kapitalizma.
Ipak, svaki od utopijskih primjera 20. stoljeća odbačen je i to najčešće zbog dva ista razloga.
Manjkava znanost
Za početak, stručnjaci često ne znaju ni približno ono što misle da znaju. Često pogriješe zahvaljujući svojim iracionalnim razmišljanjima, vjeri da će svijet biti bolji ako “ova ili ona teorija” bude ispravno primijenjena. Zbog tih zaluđivanja nerijetko se krivo tumače podaci.
Racionalnost je subjektivna.
To je svojstveno svim ljudima, a mi nekad zaboravljamo da su i stručnjaci ljudi. Oni rade i razmišljaju kao i mi, vođeni svojim iskustvima, znanjem, neizrečenim pretpostavkama koje su u skladu s njihovim uvjerenjima.
Znanost ne smije nama govoriti kako da živimo.
Nevjerojatno je kako brzo zaboravljamo zlo koje ponekad prati znanost.
Mnogo smo puta u prošlosti mislili da se ponašamo u skladu sa znanstvenim i logičkim rješenjima da bi se kasnije ispostavilo kako su iz tih rješenja proizašle politike koje su bile odvratne i loše, ali su prošle zbog toga što je javnost bila zavedena “dokazima”.
Frenologija – određivanje nečijeg karaktera ili osobnosti kroz oblik ili veličinu lubanje – bila je svojevremeno najnovija takva znanost. Više klase su također vjerovale u značaj veličine glave.
Kreacionizam također pa i socijalni darvinizam ili sovjetske i nacionalsocijalističke ideje uvažavane su svojevremeno kao znanstvene ideje.
Znanstveni rasizam je isto bio potkrijepljen dokazima. U 19. stoljeću znanstvenici su tvrdili da postoje takvi dokazi koji odobravaju afričko porobljavanje, bjelačku superiornost i redukciju reprodukcije slabijih rasa.
Još nedavno je znanost objašnjavala homoseksualnost kao nezdravu. Žensku racionalnost pokazivala kao slabiju od muške i opravdavala znanstveni seksizam te ga uvrštavala u suvremenu evolucijsku psihologiju.
Pozitivne vibracije
Unatoč svemu ovome, ljudi i dalje imaju nekritičku vjeru u znanost kao najboljem rješenju za sve probleme. Sociolozi su nerijetko zatečeni činjenicom da sljedbenici nekih vjera npr. kreacionisti, zapravo vrlo rijetko odbacuju znanost. Ne vole određene znanstvenike ili teorije, ali znanost kao takvu iznimno cijene.
Oni koji se intenzivnije povezuju sa znanošću i racionalnim razmišljanjem daju značajan doprinos vjerodostojnosti i prihvaćenosti znanosti.
Dio problema je to što nitko zapravo ne zna što znanost zapravo jest. Većina ljudi definira je kao istraživanje svijeta u kojem živimo, a što je poštena, pojednostavljena definicija. Nije, doduše, baš dostatna za dobivanje povjerenja za upravljanje nacijom.
Akademska definicija često je predmetom rasprava bez jasnog smjera. Zapravo, teško je definirati biologiju, kemiju ili fiziku same po sebi.
Što je racionalno?
Susan Haack filozof, tvrdi da je znanost zapravo racionalno razmišljanje. Ova definicija dobra je kao i sve ostale iako vodi ka problemu: što točno znači racionalno?
Iskustvo s kreacionistima potvrđuje koliko je teško potaknuti ljude da razmišljaju racionalno. Ako pažljivo analiziramo njihovo poznavanje znanstvenih činjenica vidjet ćemo da oni zbilja poznaju te činjenice kao i svi ostali, međutim odbacuju ih kao pogrešne.
Ako pogledamo kako mladi kreacionisti rješavaju test iz biologije u srednjoj školi, uočit ćemo da znaju dobro sve odgovore, ali ih pišu uz fraze: ”Znanstvenici vjeruju da je to…”, “Dio znanstvene zajednice prihvaća da je…”
Na ovaj način racionalno odgovaraju na pitanja istovremeno ostajući vjerni svojim osobnim vjerovanjima.
Kreacionizam ima mnogo toga zajedničkog sa znanstvenizmom. Ljudi kao Tyson ili Richard ne bi to nikad priznali, ali tako je.
Baš kao Tyson, kreacionisti započinju svoju argumentaciju sa – evolucija nije istina ili sl.
Na tom temelju, kasnije, izgrade čitavu konstrukciju argumenata, a neki od tih znaju biti impresivni.
Svi mi funkcioniramo, a možem reći, u okviru motiviranog racionaliziranja. Započnemo s nekim svojim uvjerenjem pa filtriramo razne dokaze ili poludokaze kako bi na kraju potvrdili sebi i svakome koga zanima, a ono što smo od početka vjerovali.
Pogreške znanosti iz povijesti su nas trebale naučiti da budemo skeptični, propitkujemo, tražimo odgovore. Znanstvenici će reći kako je znanost vrh svega jer se sama – ispravlja.
Na primjer, znanost se predomislila u vezi homoseksualaca i to stoji, međutim ne treba zaboraviti koliko pogrešna zapravo može biti.
Izbjegavanje istine
Znanost nam daje podatke, no to ne znači da ti podaci pokazuju put prema istini. Radi se o momentalnom poimanju toga za što mislimo da istina jest. Prema tim podacima treba se odnositi kritički i s mnogo promišljanja. To je filozofsko, religijsko pa čak i političko pitanje.
Znanost nam je u stanju reći kako je u redu ubiti novorođenče jer se rodilo s nekom manom. Nema lakog odgovora na ovo.
Znanstvenizam odbija vjerovati u sve ovo. Utopija koju sebi pripisuje u nekoj perspektivi ne razlikuje se mnogo od onih religijskih utopija kojima su skloni ljudi, a protiv kojih Tyson i Dawkins debatiraju.
Tyson je jednom stavio poruku na svom Twitteru: ”U znanosti, kad se pojavi ljudsko ponašanje sve postaje nelinearno. Zato je fizika lagana, a sociologija teška.”
Sociolozima je bilo drago da se prepoznaje kompleksnost proučavanja socijalnog života, ali kako je moguće da osoba koja je to zaključila, ne vidi političke ili filozofske implikacije svoje izjave.
Ako kažemo da je proučavanje socijalnog teško, kako je tek upravljati socijalnim i svim ostalim što čini naciju?
Da bi to uspješno realizirali treba nam mnogo više od znanosti.
Tvrditi drugačije jednostavno nije racionalno.
