Prije dva tjedna vratio sam se kući s dvodnevnog boravljenja u bolnici, a u kojoj sam završio nakon prijema u Hitnoj pomoći. Prije neki dan pak sam odlučio u sklopu Gentlemana pokrenuti blog, osobni blog, u kojem ću voditi svojevrsni dnevnik mog življenja s problemom kojeg imam. Pisati ću ono što radim, što jedem, kako živim, što mi liječnici savjetuju te kako se nadalje razvijaju ili nestaju moje dijagnoze vezane uz rad srca. Proučavati ću hranu za konzumaciju, pića koja su dobra, a koja nisu te uglavnom pisati o svojem osobnom iskustvu.
Tog sasvim normalnog i opuštenog dana radio sam neke standardne poslove na računalu. Oko 12 sati otišao sam do dnevne sobe i stola za jelo. Sjeo sam. Nakon ni minute sjedena sjetio sam se da sam nešto zaboravio spremiti na računalu. Na pola puta do radne sobe osjetio sam neku nelagodu u području prsnog koša, nagli osjećaj vrtoglavice te nakon nekoliko sekundi onaj poznati neugodni osjećaj u srcu – nekontrolirano i brzo kucanje uz pritisak. Boli nema.
Legao sam na kauč i prisjetio se savjeta liječnika kad sam prije četiri godine završio također na hitnoj, a zbog brzih otkucaja srca, tahikardije. Prije četiri godine najveći broj otkucaja je bio negdje između 180 i 200, a izmjeren u kolima hitne pomoći, no srećom nakon dva sata provedenih u hitnoj otkucaji su se stabilizirali na normalnih 80-ak.
Ovog puta nije bilo 200, već je bilo 160, no ono što je bilo problematično i meni, ali i dežurnoj doktorici je nepravilno kucanje – aritmija. Nakon dva sata dobivanja lijeka kroz infuziju i ležanja na hitnoj stvar se nije nimalo popravljala te sam primljen na bolničko lječenje u koronarni odjel bolnice.
Bila je to velika prostorija sa više kreveta složenih i polukrug. Svaki krevet je okrenut prema centralnom mjestu, stolovima na kojem 24 sata na dan dežuraju minimalno dvije medicinske sestre. Svaki pacijent je spojen na monitore koji stalno prate svačije otkucaje srca i ostatatak meni nepoznatih informacija. Monitor mi je bio kraj glave, i svaki pogled u njega mi je pokazivao da nemam ni dva sinkronizirana, ujednačena otkucaja srca.
Monitor mi je bio kraj glave, i svaki pogled u njega mi je pokazivao da nemam ni dva sinkronizirana, ujednačena otkucaja srca.
Saznao sam kasnije i svoju dijagnozu – Fibrillatio atriorum, Hypertensio arterialis i Hyperlipidaemia.
Naravno da je svakom pojedincu koji nije u nekom obliku zdravstva ova dijagnoza teško shvatljiva, stoga evo kratak opis onoga što sam pronašao online za Fibrillatio atriorum:
U bolesnika sa strukturnom bolešću srca najčešći su pojedinačni preskoci ili, pak, trajan i „potpuno“ nepravilan rad srca –fibrilacija atrija (lat. dg. Fibrillatio atriorum) – ranije nazivana i apsolutna aritmija (lat. Arrhythmia absoluta) koju prilikom praćenja perifernog bila obilježava nepravilan ritam s izmjenom brzih i sporijih frekvencija.
Izvor: Ordinacija.hr
Ono što sam saznao po pitanju apsolutne aritmije je da ona nija stalna već epizode mogu dolaziti i javljati se s vremena na vrijeme. A tu informaciju mi potvrdila i doktorica.
Zatim imam Hypertensio arterialis:
Arterijska hipertenzija je stanje trajno povećanog krvnog pritiska iznad vrijednosti normalnog krvnog pritiska. Hipertenzija je, uopšteno govoreći, stanje bez simptoma pri kojem nenormalno visoki pritisak u arterijama povećava rizik nastanka problema kao što su moždani udar, aneurizma, zatajenje srca, srčani udar i oštećenje bubrega.
Izvor: Vaš doktor
Dakle, povišen tlak. Glavni krivac za sve ovo.
Hyperlipidaemia predstavlja stanje krvi prezasićene masnim tvarimakao što su fosfolipidi, trigliceridi, kolesterol ili slobodne masne kiseline. Ova dijagnoza je vrlo vjerojatno jedan od uzročnika ili u najmanju ruku pospješitelja visokog tlaka. Dakle, kod kasnije eliminacije simptoma i ponovnih epizoda, napada ili nepravilnosti rada srca morat ću krenuti od prehrane.
Prve noći sam bio priključen na monitor te sam kroz cijelu noć dobivao infuziju odnosno lijek, ne znam kako se zvao, za normaliziranje otkucaja. Tijekom cijele noći broj otkucaja nije padao ispod 130, a disao se i do 160. Sinusni ritam je bio samo pusta želja.
Te noći se dogovodilo i nešto još gore. Pacijent do mene, također srčani bolensik, naime svi smo bili srčani bolesnici u tom intenzivnom odjelu, je odlučio napustiti ovaj svijet. Oko ponoći je prestao disati te je krenula reanimacija. Cijeno njegovo umiranje koje je trajalo nekih sat vremena događalo se svega dva metra od mene, odvojeno bijelim paravanom.
Čuo sam sve razgovore doktora, ali od svega su mi u glavi ostale samo dvije riječi – tahikardija i aritmija. Pacijent je bolovao od ta dva poremećaja rada srca.
Dva poremećaja koja su u 34 godini života krenula i kod mene. Prvo tahikardija i sad u 38-oj i aritmija.
Ujutro negdje oko pola sedam sati sam zaspao. Posljednje što sam vidio na monitoru bilo je 140 otkucaja, ritam nepravilan. Stanje nepromijenjeno. Umor me shrvao.
Nakon pola sata sna, probudio sam se, začudo odmoren. Radoznalo sam pogledao na monitor. 82 otkucaja i sinusni ritam! Gledao sam monitor cijele minute. I ritam i otkucaji bili su postojani.
Tok su me jutra skinuli s monitora, maknuli s infuzije, ali još uvijek zadržali u bolnici. Preslili u sobu.
Imao sam samo još jedan problem. Visoki krvni tlak. Prvo mjerenje je bilo 220/160. Slijedeća tri zaredom 160/120 – taj tlak mi je bio kroz cijelo vrijeme bolničkog prijema.
Taj tlak mi je kad se osjećam najnormalnije, zdravo i to je ono najgore. Sad sam shvatio zašto ga zovu “tihi ubojica”.
Popodne tog dana sam išao na ultrazvuk srca. Hipertrofija lijeve klijetke. Naime to je zadebljanje mišića koje dolazi zbog dugog izlaganja srca visokog krvnog tlaka. To zadebljanje ne dolazi odjednom, ono se gradi, ono raste, a što znači da sam već duže vrijeme živio s visokim krvnim tlakom.
Slijedeći dan sam pušten doma uz preporuku uzimanja lijekova za tlak i srce do kraja života. To i radim.
Sad je sve ok, tlak 115/70, otkucaji maksimalno 80-ak. No ne želim provjeravati što bi se dogodilo kad bi prestao s terapijom lijekova.
Što sam odlučio nakon ovog drugog upozorenja?
Prvi korak je sniženje i vođenje stalme brige oko krvnog tlaka. Nešto što mi je bilo normalno uopće nije normalno. Imao sam česte glavobolje, da bilo je i dana kad nisam imao glavobolju. Osjećao sam i najmanju promjenu vremena. Najbolji prijatelj mi je bio Neofen forte.
Danas nakon dva tjedna od otpuštanja iz bolnice, u kojoj sam usput zaradio i prehladu te upalu grla koju sam liječio desetodnevnom terapijom antibiotika, nisam imao ni jedne glavobolje.
Očiti uzrok glavobolja nisu bili stres, negibanje, loša prehrana več visoki tlak. A visoki tlak je većim dijelim bio izazvan upravo spomenutim – stresom, negibanjem i nepravilnom i lošom prehranom. Da se razumijemo jeo sam onako kako i što jede 2/3 ljudi u Hrvatskoj zbog toga je i moja dijagnoza jedna od najčešćih dijagnoza kod, moram si priznati, nas srčanih bolesnika.
Aritmija kao takva se ne može izliječiti. Ona se uvijek i nenajavljeno može vratiti u većoj ili manjoj mjeri. Ono što mogu učiniti je minimalizirati njezine učinke kad se pojavi, a prije svega i minimalizirati mogućnost da se vrati.
Ovaj blog će biti ujedno i dnevnik mog života s aritmijom te se nadam da će mnoštvu, koje je u sličnom stanju kao i ja, pomoći.
Proučavati ću prehranu, gibanje, jogu, pratiti ću razvoj situacije kod sebe, bilježiti sve što radim, što smijem raditi, što ne smijem raditi, a da budem opet bezbrižan te siguran u svoje srce.
