Ima onih dana kada se osjećamo da ne vrijedimo pišljiva boba. Dana kada nas neke stvari toliko zakucaju na zemlju, na samo dno da se doista upitamo ima li smisla nastavljati s onim što radimo, onim što smo naumili.
Ponekad to nije samo onaj ne baš najbolji osjećaj već to može biti doslovno snažan udarac u međunožje koji nas istog trenutka diskvalificira iz svih planova. Ili pak se jednostavno osjećamo kao da nas je pregazio teretni vlak na potezu Zagreb – Rijeka. I to bliže Rijeci te smo se strmoglavili niz oštre stijene dolje prema Bakru.
Uglavnom tih dana ima, bez obzira da li nas je nešto brzinski spustilo na dno ili nas nešto danima sustavno pritišće prema dnu, prazni, ono što moramo je razviti adekvatnu reakciju na to.
Naravno pritom ne mislim da se naoružamo energijom i adrenalinom te krenemo aktivno u borbu protiv toga prije nego padnemo na dno, već se jednostavno prepustimo tome. Ako nas nešto želi u određenom trenutku na dnu, bez ideje, bez volje, bez energije, bez imalo inspiracije za dalje, potrebno je razmisli zbog čega je došlo do toga.
Recimo ovog vikenda sam se upravo tako i osjećao. Doista nisam mogao smisliti jednu kratku rečenicu, a koja bi imala smisla. Nisam mogao pratiti film, nisam mogao odigrati igru na Playstationu. Jedino što sam mogao je šetati se. Izaći van i doslovno protegnuti noge. Posjetiti kazališnu predstavu te usput razmijeniti dvije tri riječi (ne više) s prijateljima, poznanicima. To je uglavnom bio vrhunac mog mentalno i psihički okljaštrenog vikenda.
Prepustio sam se tome jer sam znao da mi moj organizam govori da napravim mali reset. Ne onaj pritiskom gumba Reset, već onaj Ctrl+Alt+Del. Softverski.
I što onda kad smo na dnu? Kad smo prazni?
Onda tražimo ono nešto što nas ispunjava, ono nešto što nas puni emocionalnom i psihičkom energijom. To može biti bilo što. Bilo gdje. Bilo kada. To može biti šetnja prirodom, posjet kazalištu, umjetničkoj galeriji. Posjet omiljenom kafiću i samo promatranje okoline. To može biti uživanje u nekoj hrani, pripremi te hrane. Čitanje knjige. Masaža, samo kupanje ili dugo tuširanje u toploj vodi.
Moramo se prepustiti stvarima, sitnicama koje nas duhovno pomlađuju, osvježavaju, inspiriraju za dalje, uglavnom moramo raditi stvari zbog kojih ćemo se psihički osjećati bolje.
Da, muškarci imaju tu neku potrebnu prioritete davati fizičkim potrebama, no naš duh treba isto tako njegu, održavanje, hranjenje kao i naše tijelo.
Dakle, prepustimo se, hranimo se, hranimo dušu i tijelu. Doslovno. Ponekad je dovoljno da posjetimo neku pečenjaru i naručimo ćevape u lepinji. S lukom i ajvarom. A kako drugačije. Ako nam ponude tartar umak, mijenjamo pečenjaru. Odemo na terasu tog kioska i uživamo u naručenoj deliciji gledajući prolaznost grada.
Ako nemamo nešto takvo što bi nas ispunjavalo i hranilo, to isto moramo pronaći. Pronaći i primjenjivati jer nakon nekog vremena opet ćemo biti na dnu, opet ćemo doslovno biti zakucani na pod. To je normalno, to je proces s kojima možemo i moramo živjeti koliko god mislili da je nas život blagoslovljen dobrih osjećajima, srećom i mirom.
