JA SAM VJERNIK Vjerujem u Boga, toleranciju, Isusa Krista, istospolne zajednice te slobodu izbora pobačaja

pexels-photo

Ja sam vjernik. Barem se smatram jednim. Vjerujem u svog Boga. Za mene taj Bog nije slika ni prilika po kojem smo nastali, nije netko tko je stvorio muškarca, uzeo nam rebro i stvorio ženu. Za mene Bog nije neka svevišnja osoba koja nas gleda, upravlja nama. Za mene je Bog moje osobno duhovno oličenje dobroga, poštenoga. Oličenje oproštenja, tolerancije, prihvaćanja, ljubavi, smijeha, tuge. Osjećaj nečeg što je u meni, nečeg što mi govori da budem bolji čovjek, bolja osoba, bolji prijatelj, bolji otac, bolji suprug.

Odgajan sam u duhu i okruženju koje me učilo da budem prema svima jednak i da prihvaćam sve bez obzira dijele li tu moju vjeru, boju kože, spol. Bez obzira kako fizički izgledaju, imaju li mane. Bez obzira dijele li moje stavove, dijele li moja razmišljanja, intimno uvjerenje, spolnu orijentaciju.

Odgajan sam tako da ti, kao čovjek koji živiš samnom na ovom svijetu, ne moraš vjerovat u Boga u kojeg ja vjerujem, ti ne moraš zastupati iste stavove i uvjerenja koja ja zastupan, ali mi svejedno možeš biti i budeš mi prijatelj.

Smatram se vjernikom koji je napredniji. Smatram se vjernikom koji je prihvatio vrijeme u kojem živimo. Jedan sam od rijetkih vjernika koji je prihvatio da je Crkva kroz povijest živjela u velikom grijehu, radila zlokobne stvari. Prihvatio sam da ne moram odabrati stranu da bih sretno živio. Ne moram odabrati Boga da bih sretno živio.

Ono što me u posljednje vrijeme prilično plaši je sve veća koncentracija netolerancije i neprihvaćanja onoga što nas plaši, onoga što ne poznajemo ili onoga što nam je drugačije ili onoga što jednostavno odstupa od nametnutih nam svjetonazora.

Naše se društvo marginalno dijeli na lijeve, na desne, na vjernike, na ateiste, na muške, na ženske, na normalne, na drugačije, na snažne, na slabije.

Recentni primjeri koji su prilično podijelili društvo su slučajevi gdje pripadnici istospolnih zajednica jednostavno žele živjet u miru u društvu s nama vjernicima i onih koji to nisu. Mnogi od njih vjeruju u Boga, u svog Boga, uzorni su kršćani, muslimani, židovi. Česti su na misama, molitvama u dobrim dijelima.

S druge pak strane postoje, po meni, uplašene jedinke koje pod svom silom, silom zakona, silom “tko je jači taj i tlači”, pod lažnom isprikom vjere i samoga Boga žele spriječi, eliminirati bilo kakav suživot s tim ljudima.

Isto tako s druge strane pojedini zagovornici slobode govora, slobode izražavanja, ali i pojedini pripadnici spomenutih istospolnih zajednica vrijeđaju vjernike, ne prihvaćaju njihova uvjerenja, njihove stavove. Ne prihvaćaju vjeru kao takvu, a opet žele i bore se da se njihovi stavovi prihvate.

Nezahvalno je generalizirati i ne smijemo generalizirati, stoga ni nećemo.

Nazovimo tolerantniji dio našeg društva vrlo se često referira na povratak u 16. stoljeće kada su se progonile i palile vještice, kada je sama Crkva bez razloga zatvarala, mučila svakoga tko je razmišljao drugačije, živio drugačije ili jednostavno tko se nije poklonio društvu koje je nametalo svoje stavove drugima. Čak ni sama vjera i pozivanje na Boga nisu bili dovoljni. Ta ista Crkva danas promovira jedan stav tog društva te nije na usluzi Bogu, ali ni nama vjernicima. Srećom u toj Crkvi postoje i oni istinski vjernici i širitelji dobra.

Osobno poznajem nekoliko ljudi od vjere, nekoliko ljudi koji promoviraju vjeru, nekoliko njih koji žele dobro i koji znaju da i među njima ima kukolja koji će mise koristiti za promociju političkih stavova, koji će mise koristiti da bi vjernicima nametnuli da ono što je drugačije nije dobro.

Među tim vjernicima, nazovimo ih primateljima vjere, postoje i ljudi istospolnih zajednica, postoje vjernici otvorena uma, postoje vjernici koji ne žele slušati političke pamflete sakrivene u promociji vjere i Boga.

Pomalo mi je teško priznati, ali Crkva je danas ništa drugo već zemaljska interpretacija pojedinih ljudi željnih upravljanja i kontrole nad širokim masama vjernika, te onoga što bi trebala biti vjera u Boga. Crkva danas više nije samo zajednica ljudi koji vjeruju u nauk Isusa Krista. Crkva danas malo pomaže potrebitima. Crkva danas gradi zdanja u zlatu i platini. Crkva je danas produžena ruke politike. Crkvu danas vode imućni i netolerantni.

Crkva je danas prepuna kukolja i to je ono što smeta i vrhovnog nam poglavara katoličke Crkve, papa Franju.

Pogledamo li pak niže postoje pripadnici našeg društva koji samoinicijativno i bez imalo morala sebe prozivaju da brane obitelj, direktno su, a upravljajući masama, utjecali na život suprotne strane, ali i svih nas ostalih, te su, osim same agresivne propagande, utjecali i na Ustav države u kojoj žive te obje strane. To je krivo. Njihove namjere nisu časne. Ti pojedinci su direktno utjecali i na moj intiman život. Bez mojeg dopuštenja. To nije ni sloboda govora koju licemjerno zagovaraju. To je suđenje vješticama.

U svom sandučiću nikad nisam naišao na pamflete koji promoviraju spomenute istospolne zajednice, pamflete koji brane pobačaj, ali sam zato pronalazio pamflete koji su, licemjerno pozivajući se na vjeru, promovirali da to nije dobro za naše društvo, da je to zlo, da je to dijelo samog Đavla. Ja kao vjernik, a kao netko tko se spominje u tom kontekstu nikako se ne slažem s njima.

Jedno je moliti u miru i tišini, u vlastitoj intimi, jer molitva je intiman proces, te bez utjecaja na okolinu i društvo, dakle moliti za sebe, za bližnje, za druge. To nitko nikome ne zamjera i imamo svi pravo na to.

S druge strane je nedopustivo da pojedini djelatnici u zdravstvu tim istim “javnim moliteljima”, a pod iznimkom vjere, Boga odaju informacije kada će koja majka, obitelj stići na pobačaj u određenu zdravstvenu ustanovu, a kako bi je agresivni molitelji doslovce zaskočili i nametali svoje stavove. To je isto učinio Juda Iškariotski koji je izdao Isusa Krista.

Ako su ti ljudi koji su se odlučili na pobačaj vjernici, oni su tu njihovu odluku raspravili sa svojim Bogom, s Kristom i nitko od nas smrtnika, vjernika, nema pravo uplitati se u njihovu intimnu odluku. Razočaran sam u takvu vjeru i takve plitke ljude koji to upravo rade.

Ako pak ti ljudi nisu vjernici, pustimo ih da odluku donesu sami i pustimo ih da žive svoj život. Žive svoj teret. Razloge za pobačaj imaju oni sami i nikako nije na nama da se uplićemo u njihovu intimnu i tešku odluku.

To je nisko, to je podlo, to se protivi vjeri, to se radilo 1692. godine. To je nešto što će i sam Bog kazniti.

Ne smijemo tako nešto dopuštati, ali isto ne smijemo dopustit da se nevjernik, da se ateist upliće u moj život, ismijava moju molitvu, moje povjerenje Bogu jer upravo zbog toga njegovi su stavovi licemjerni, njegove su namjere licemjerne i zadnje što može očekivati je moje poštovanje njega i njegovih stavova.

Sukladno tome, obje bih strane podsjetio, ovim danas pomalo komičnim crticama, na suđenje vješticama u Salemu iz 1692. godine, a koje su se na sudu koristile kao dokaz kako prepoznati vješticu, nevjernicu, Sotoninu miljenicu:

  1. Ti si žena.
  2. Siromašna si te ne možeš financijski opstati.
  3. Bogata si i financijski neovisna.
  4. Imaš jednu ili više prijateljica/partnerica istog spola.
  5. Imala si raspravu, svađu s jednom ili više svojih partnerica.
  6. Imala si raspravu ili razilaženje mišljenja s nekim.
  7. Starije si životne dobi.
  8. Jako si mlada.
  9. Srednjih si godina.
  10. U obitelji si te imaš previše djece.
  11. U obitelji si, ali nemaš djece.
  12. Dokazano ti je tvrdoglavo, čudno i drugačije ponašanje.
  13. Imaš madež ili treću bradavicu.
  14. U kući ti se pokvarilo mlijeko ili maslac.
  15. Imala si spolnu interakciju van braka.
  16. Zamišljala si tko bi ti mogao biti budući suprug.
  17. Prekršila si bilo koje pravilo Biblije te si time napravila pakt s Đavlom.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInBuffer this pagePin on PinterestDigg thisShare on RedditShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page