Starije stanovnice Japana sve češće ponavljaju razna sitna kaznena dijela, kao što su krađe riže, odjeće, lepeza pa i lijekova, a sve s ciljem da budu uhvaćene i sprovedene u zatvor.
Iako se život iza rešetaka ne čini baš kao najbolji izbor, kod mnogih je starijih japanskih žena život u zatvoru jedini način i mjesto gdje se netko o njima brine i gdje mogu živjeti nesmetano u zajednici svojih vršnjaka i istomišljenika.
Naime, u Japanu, između opstalog, neudana starija žena ima velike šanse da živi ispod praga siromaštva te dobiva samo djelić mirovine koje primjerice dobivaju njihove udane godišnjakinje.
“Možda imaju kuću, možda imaju i obitelj, ali to ne znači da to mjesto mogu zvati domom”, izjavila je upraviteljica ženskog zatvora Iwakumi, Yumi Muranaka.
“Osjećaju se kao da ih nitko ne razumije. Kao da ih prepoznaju samo kao osobu koje se brine o kućanskim poslovima”.
Da bi prilagodila zatvore starijim stanovnicima, Japanska je vlada potrošila desetke milijuna dolara kako bi konstruirala zatvore posebno prilagođene starijim osobama. Veći dio straže i policije pak je zamijenjen njegovateljima.
Gospođa F, na gornjoj slici, ima 89 godina i u zatvoru je zbog krađe riže, jagoda i lijekova. Trenutno se nalazi na služenju druge zatvorske kazne od godinu i pol dana.
“Živjela sam samo od socijalne pomoći. Sa mnom je živjela i obitelj moje kćeri, a o svim našim, pa i mojim, novcima brinuo se nasilni i agresivni zet”, priča.
Gospođa A ima 67 godina i služi zatvorsku kaznu od 2 godine i 3 mjeseca zbog krađe odjeće.
“Krala sam više od 20 puta. Krala sam samo jeftinu odjeću, onu s ulice. Nisam to radila jer sam trebala novac. Prvi puta kada sam ukrala nešto nisu me uhvatili i shvatila sam da mogu dobiti ono što želim i bez plaćanja. To mi je bilo uzbudljivo i zabavno. Moj suprug me podupire i redovito mi šalje pisma. Moja dva sina su jako ljuta, a troje unučadi ne zna gdje sam, misle da sam na liječenju”, govori.
Gospođa N ima 80 godina i u zatvoru je najviše zbog krađe knjiga i lepeza. Služi već treću kaznu od 2 godine i 2 mjeseca.
“Bila sam sama svakog dana i osjećala sam se usamljeno. Moj suprug mi je davao puno novaca i ljudi su mi uvijek govorili kako sam sretna, ali nisam bila, novac nije bio ono što sam željela i trebala. Prvi puta sam ukrala nešto prije 13 godina. Uhvatili su me i odveli u policijsku stanicu. Sa mnom je razgovarao jedan jako dobar i ugodan policajac. Slušao je sve što sam mu govorila. Imala sam osjećaj da me prvi puta u životu netko sluša. Na kraju me samo lagano potapšao po ramenu i rekao – Znam da si usamljena, ali nemoj to više raditi. Ne mogu vam opisati koliko volim raditi u zatvorskoj tvornici. Jednom su me čak pohvalili koliko sam učinkovita i pedantna, bila sam sretna i shvatila sam su radost rada. Uživam u zatvorskom životu, uvijek su ljudi oko mene i nikad se ne osjećam usamljeno”.
Gospođa K s gornje slike ima 74 godine i krala je Colu i sok od naranče. Služi treću zatvorsku kaznu.
“Živjela sam od socijalne pomoći. Bilo je teško. Kad me puste van moram se snaći i preživjeti s 1000 jena (oko 50 kuna) dnevno. Ničem se ne radujem vani.”
Gospođa O, 78 godina, pak se specijalizirala za sitne krađe energetskih napitaka, kave, čaja, riže i manga. Služi već treću zatvorsku kaznu.
“Zatvor je moja oaza – mjesto opuštanja i udobnosti. Ovdje nemam slobodu, ali isto tako ne moram o ničem brinuti. Puno je ljudi ovdje za razgovor, a svaki dan dobivamo tri hranjiva obroka. Kći me posjećuje jednom mjesečno. Kaže da joj nije žao što sam ovdje, kaže da sam patetična. Mislim da je u pravu.”
via Bloomberg
