Francuski filozof Blaise Pascal iz 17. stoljeća možda je najpoznatiji po Pascalovoj okladi u kojoj je, u prvoj formalnoj upotrebi teorije odluke, tvrdio da je vjerovanje u Boga najpragmatičnija odluka jer je bio uvjeren da razum ne može dosegnuti Boga. Zapravo reagira protiv Descartesa i metafizičara podsjećajući na to da Bog može biti samo predmet vjere…
Ali čini se da je francuski mislilac također imao smisao za psihologiju. Kako ističe Brain Pickings, Pascal je pokazao najučinkovitiji način da se nekog navede na promjenu mišljenja, stoljećima prije nego što su eksperimentalni psiholozi počeli službeno proučavati moć uvjeravanja.
“Kada želimo nekog ispraviti i zadržati prednost u raspravi te pokazati drugome da je pogriješio, moramo uočiti s koje strane on gleda na stvari, jer je na toj strani obično u pravu i priznaj mu tu istinu, ali mu otkrij i stranu s koje nije u pravu. On je zadovoljan time što vidi da nije pogriješio, samo nije uspio stvar sagledati sa svih strana. Tako nitko nije uvrijeđen zbog toga što ne vidi sve; ali nikome se ne sviđa griješiti, a to možda dolazi iz činjenice da čovjek prirodno ne može vidjeti sve te da se, naravno, ne može pogriješiti sa strane s koje promatra, budući da su percepcije naših osjetila uvijek istinite”, ističe.
“Ljude je općenito puno lakše uvjeriti razlozima koje su sami otkrili, nego onima koji su došli iz tuđe svijesti”, dodaje Pascal.
Jednostavno rečeno, Pascal sugerira da prije nego što se ne složete s nekim, prvo istaknite načine na koje je u pravu. A kako biste nekoga učinkovito uvjerili da promijeni svoje mišljenje, navedite ga da sam otkrije suprotno stajalište.
Suvremena znanost se slaže
Arthur Markman, profesor psihologije na Sveučilištu Texas u Austinu, kaže kako su obje ove izjave točne.
“Jedna od prvih stvari koje morate učiniti kako biste nekome dopustili da promijeni svoje mišljenje je smanjiti obranu i spriječiti ga da se čvrsto ukopa u položaj kojeg je već zauzeo”, kaže.
“Ako vam odmah počnem nabrajati sve načine na koje ste u krivu, nema tu poticaja za suradnju. Ali ako počnem riječima: ‘Ah da, ovdje ste istaknuli nekoliko zaista dobrih točaka, mislim da su to važna pitanja’, time drugoj strani dajete razlog za suradnju u raspravi. A to vam daje priliku da glasno izrazite vlastitu zabrinutost o njihovom gledištu na način koji omogućava suradnju”, pojašnjava Markman.
Markman se također slaže i s drugim dijelom Pascalove izjave.
“Ako ja imam neku ideju, osjećam da mogu preuzeti zasluge za tu ideju, za razliku od toga kada moram uzeti vašu ideju, što znači da moram izričito reći: ‘Prihvatit ću te kao autoritet u ovome’. A ljudi to baš i ne žele”, dodaje.
Drugim riječima, nije bilo dovoljno da Pascal bude slavljen kao matematičar, fizičar i filozof, nego se čini se da je bio i jedan od prvih psihologa.
