Milijuni ljudi širom svijeta svakodnevno u Google ukucaju neku varijaciju pitanja “Jesam li normalna/an?” Zbog srama se okrećemo internetu da bismo shvatili je li naše ponašanje, jesu li naša tijela i naši najdublji osjećaji znak da nismo poput drugih.
Činjenica da tako mnogo ljudi kasno noću pita internet “Je li normalno razgovarati sa sobom?” ili “Koliko često se parovi seksaju?” sugerira da, bez obzira koliko mislili da ste uvrnuti, ima i puno drugih ljudi koji se pitaju isto.
No, ako rezultati s tražilica izgledaju kao slaba osnova za utvrđivanje koliko ste pomaknuti, imamo dobre vijesti za vas. Istraživanje na Yaleu znanstvena je potvrda svih vaših slutnji.
Nova studija dvojice psihologa s Yalea objavljena u časopisu Trends in Cognitive Sciences otkriva da smo svi pomalo čudni i biti čudan je zapravo potpuno normalno.
Ne postoji normalno
Da biste se osjećali kao čudak/inja, najprije morate vjerovati da postoji nešto što je normalno – standardno ili optimalno stanje u bilo kojem području koje vas brine.
Ili drugim riječima, ako vas brine da je razgovor sa samim sobom čudan, onda mora biti istina da je ne razgovarati sa sobom objektivno bolje.
Isto vrijedi i za pitanje poput: “Koliko se često većina parova seksa?” Da bi imalo smisla, vi već pretpostavljate da postoji niz seksualnih ponašanja koji su zajednički i idealni za sve ljude. Cilj ove studije je razumijevanje toga i otkriva da svijet nije uredno podijeljen na zdravo ili nezdravo, idealno i nepoželjno.
Analizirajući niz osobina – od oblika kljunova određenih vrsta ptica do psiholoških karakteristika kao što je stalna glad za rizicima – autori pokazuju da te kvalitete postoje uzduž kontinuuma, a razdvajanje “normalnog” od “čudnog” je uglavnom nemoguće.
Postoje, naravno, ekstremni slučajevi u kojima su neka obilježja ili ponašanje očito nezdravi. Ako kljun ne može probiti ljusku oraha i ptica je gladna, kljun je problem. Ako je vaša tjeskoba toliko loša da ne možete izaći iz kuće, trebali biste potražiti liječničku pomoć.
Ali za sve, osim najočitijih pogrešnih prilagodbi, gotovo uvijek postoji mješavina ili dobrih i loših rezultata u bilo kojoj danoj varijaciji.
Uzmite tjeskobu, na primjer. Je li čudno i loše ako ste skloniji brinuti nego više ili češće od većine drugih ljudi koje poznajete? Pa, znanost pokazuje da vas tjeskoba vjerojatno drži sigurnijima, potiče vas da se bolje pripremite u važnim područjima svog života i poboljšava sjećanje, čak i ako se često ne osjećate dobro. Kad se sve zbroji i oduzme, je li to je dobitak ili gubitak?
Ili uzmite skolonost riziku. Ako ste malo dalje na neustrašivom kraja spektra, vjerojatno ćete imati veće šanse da se dovedete u neke situacije opasne po život, ali isto tako imate i šanse za pokretanje tvrtke koja će promijeniti svijet. Naše snage i slabosti tijesno su povezane.
Tvrdim da nema fiksno normalnog, komentira jedan od autora studije Avram Holmes sažimajući zaključke studije. “Postoji razina varijabilnosti u svakom od naših ponašanja” i “bilo kakvo ponašanje nije isključivo negativno ili isključivo pozitivno. Postoje potencijalne prednosti za oboje, ovisno o kontekstu u kojem se nalazite.
Pustite svojg unutrašnjeg čudaka da poleti
Ta je stvarnost izazov za kliničke psihologe, ističe se u istraživanju, jer uvelike komplicira zadatak zaključivanja o tome što čini mentalnu bolest koja treba liječenje.
No, za nas ostale, tjeskobne, čudne, uvrnute, pomaknute, posebne… to je dobra vijest. Bez očite disfunkcije i patnje, gotovo ste sigurno puno normalaniji nego što mislite da jeste. Ili da se izrazimo drugačije: čudni ste, ali su isto tako čudni i svi ostali, stoga nemojte brinuti.
To znači da biste vjerojatno trebali biti pozitivniji i prema vlastitim “pomacima” i prema “čudnovatosti” ljudi oko vas.
Svi težimo nekom umjetnom, arhetipskom idealu, bilo da je to fizički izgled ili mladost ili inteligencija ili osobnost ili… Ali moramo prepoznati važnost varijabilnosti, kako u sebi, tako i u ljudima oko nas, zaključuje Holmes.
Uglavnom, svi smo mi čudni. Zar to nije baš lijepa spoznaja?
