Ovaj bi tjedan započeli mudrošću grčkog filozofa Heraklita Efežanina, predsokratovca koji je živio od 525. pa sve do 475. godine prije nove ere. U jednoj je od svojih mnogih izreka Heraklit iznio mišljenje koje govori da biti mudar čovjek i nije tako teško postići, iako nam se ponekad čini nemogućim, a sve što je potrebno je maksimalno se usmjeriti inteligenciji i razumu, a manje emocijama.
Dakle, da bi čovjek bio mudar potrebno je slušati razum i inteligentni dio našeg uma, za razliku od onog emocionalno, takozvanog životinjskog dijela. Prema njemu upravo je inteligencija ono što nas održava na životu, vodi kroz svemir i svakodnevno izabire najbolji životni put.
No, nije uvijek bilo tako. Emocije su imale bitnu ulogu između ljudskog života i smrti prije 50 000 godina. Tada je bilo iznimno bitno prepoznati strah, srdžbu, ljubav te što prije reagirati.
Uzmimo kao primjer jednu snažnu emociju, a to je strah. Strah je nekadašnjem čovjeku govorio da se radi o po život opasnoj situaciji i da je potrebno što prije i što jače reagirati, bez obzira radilo se o napadu na opasnost koja mu vreba ili o što bržem uzmicanju odnosno trčanju u suprotnom smjeru i spašavanju žive glave.
Bilo je to doba kad smo domove, ondašnje pećine dijelili s mnogim divljim zvijerima.
Tada nije bilo ni vremena, ni mogućnosti, ali ni ukupnog ljudskog iskustva za promišljanje, svaki je takav mudrac, koji je promišljao o emocijama i razumu pri susretu s opasnom zvijeri u ono vrijeme završio na pladnju te zvijeri.
No, čovjek se razvio. Njegov dom više nisu špilje i pećine, njegov je dom sad kuća od cigle.
Iste te primarne emocije, danas mogu imati kobne posljedice.
Uzmimo jedan tragičan primjer kojeg navodi Daniel Goleman u knjizi Emocionalna inteligencija. Tragedija koja se dogodila obitelj Crabtree upravo je rezultat ne promišljanja prije činjenja.
Emocija, konkretno strah, oca četrnaestogodišnje Matilde rezultiralo je tragičnim završetkom. Naime, u jedan iza ponoći Matildini roditelji su se vraćali s posjeta prijateljima. Matilda je ostala kod kuće i htjela je iznenaditi, odnosno našaliti se s roditeljima te ih uplašiti.
Otac je mislio da je Matilda kod prijatelja te je čuvši zvukove u kući uzeo pištolj i krenuo prema izvoru tih zvukova u Matildinu sobu. Kad je Matilda čula da je tata ušao u sobu skočila je iz ormara i viknula “Buuuuu”. Bobby, njezin otac upucao ju je u vrat. Matilda je ubrzo preminula.
Impulzivne, emocionalne i ishitrene reakcije u današnje moderno doba neće nas dovesti daleko.
Iako ova tragična situacija nekima nema direktne veze s mudrošću, ona je primjer da prije svake emocionalne reakcije, moramo razmisliti, promisliti, stati na loptu. Ne dozvoliti da nas samo emocije, u ovom slučaju strah, vode kroz život.
Nije baš najzahvalnije, ali da je Booby razmislio prije samog pucanja, te u najmanju ruku glasno povikao “Naoružan sam, izlazi van” Matilda bi ostala živa. Emocija je bila snažnija.
Sve se može svesti na primjenu Heraklitovog razmišljanja: Nemojte činiti radnje i glasno izgovarati misli, ako prije toga o njima niste promislili.
Naravno, ovo je primjenjivo ako se nalazimo u situaciji koja nam to dozvoljava.
Gary i Mary Jane Chauncey nisu bili u situaciji koja im je dozvoljavala promišljanja. Njihov je vlak tonuo u u dubinu močvare.
Naime, obitelj je putovala vlakom kad je u jednom trenutku teglenica udarila i oslabila željeznički most u močvarama Louisiane. Gary, Mary Jane i Andrea, njihova jedanaest godišnja kćer, bili su u vlaku kad je njihov vagon počeo tonuti. Njihova bezuvjetna roditeljska ljubav spasila je Andreu tako da su je u posljednjim trenucima progurali kroz prozor do spasioca. Odmah nakon toga vagon je potonuo i roditelji su se utopili.
Emocija, ljubav, spasila je život njihove kćeri, ali ne i njihov. S intelektualnog stajališta njihova je žrtva, odnosno njihov je potez nerazuman. S emocionalnog stajališta roditelja koji voli svoje dijete bio je to jedini mogući izbor.
Stoga budimo na trenutak mudri, i razmislio koliko će misli koje izgovaramo ili radnje koje želimo činiti imati utjecaj na nas same te na onoga tko nas, primjerice, sluša. Razmislimo da li je ono što govorimo uopće vrijedno slušanja. Kakve su moguće posljedice onoga što želimo reći, činiti? Jesmo li spremni snositi te posljedice?
Teško je, pa i nemoguće znati da li su roditelji Andree razmislili o tome prije nego su odlučili žrtvovati svoje živote za život vlastite kćeri ili je to bila nepromišljena emocionalna reakcija. Njima je ljubav prema kćeri i njezin život bio važniji od njihovih života.
Mudrost dolazi s iskustvom
Nitko se ne rodi mudar. Mudrost se stiče življenjem. Iskustvo je ono što nas uči koje situacije u životu moramo izbjegavati, a koje posljedice možemo i moramo podnijeti. Nije nužno da uvijek iznova učimo na vlastitim ili tuđim greškama. Nekad to nije ni moguće, jer jedina greška ili odluka, može biti i posljednja.
Mudrost je u neku ruku samo pametna primjena dosadašnjih životnih iskustava te promišljeni balans emocija i razuma.
Iako je u posljednje vrijeme popularno učenje na greškama, naš cilj mora biti ipak malo plemenitiji, a to je naučiti izbjegavati te greške. Činiti što manje grešaka.
Mudar čovjek rijetko griješi, a kada ipak pogriješi on uči i proširuje svoju mudrost. Na kraju krajeva, stoički snosi posljedice. On zna kada treba slušati emocije, a kada treba slušati razum.
Želimo li biti mudri, želimo li njegovati tu, nazovimo je, vještinu, moramo prije svega usporiti ili stati s onime što činimo. Ne srljati, ne impulzivno činiti ili govoriti nešto o čemu nismo ni razmislili te prije svega dobro odvagati pozitivne i negativne posljedice naših dijela ili riječi.
Stanimo, promislimo i onda nastavimo, ali samo ako smo sigurni da činimo pravu stvar, da izgovaramo prave misli.
Takvo kratko promišljanje prije stiskanja okidača spasilo bi život Matilde, ali u drugom slučaju možda ne bi spasilo život Andree u vlaku koji tone.
Naravno, nije nužno da baš o svakoj minuti života moram promišljati, nije nužno baš svakoj situaciji tražiti pozitivne i negativne strane, ali nije ni nužno da baš svaki puta nakon promišljanja moramo biti u pravu i učiniti pravu stvar. Greške su naravno dozvoljene. Odabir krivog puta je dozvoljen. Dozvoljeno je i slušanje emocija.
Kad shvatimo da smo odabrali krivo, izgovorili krivo, kad sami sebi damo tu kritiku učimo i promišljamo. Što i kako dalje? Što smo učinili krivo? Gdje smo pogriješili? Što činiti da tu grešku više ne činimo, a sve ostale svedemo na minimum?
Mudrost je tu. Oko nas, u nama. Mudrost je dio svakodnevice, a na nama je da je jednostavno prihvatimo. Mudrost je nešto što sami moramo oblikovati u vlastitim glavama, načinu ophođenja prema životu, komunikaciji, radu.
Mudraci nisu sretnici koji su na ovaj svijet došli s genetski predodređenom mudrošću, oni su ljudi poput nas, koji slušaju razum, slušaju emocije, slušaju logiku koju ima sugerira razum. Ljudi su to koji njeguju i razvijaju vlastitu inteligenciju. Ljudi koji važu.
Stoga, završimo ovaj članak promišljenom mudrošću i nečime što je vrijedno čitanja:
[perfectpullquote align=”full” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]Ovaj svijet, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio, jest i bit će vječna vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.[/perfectpullquote]
