SPAVANJE JE OZBILJNA STVAR Tko rano rani…nije ništa drugačiji od onoga tko duže spava

Dvije oprečne izreke su se najviše spominjale u mom društvu i okolini; tko rano rani dvije sreće grabi ili tko rado rani cijeli dan je umoran. Moram iz osobnog iskustva da ni jedna ni druga ne drže vode jer kroz dosadašnju karijeru buđenja isprobao sam ih sve.

Rano ili kasno buđenje kod mene nemaju previše veza sa produktivnošću tog radnog dana. Isto kao ni količina radnih sati. Svjedoci smo da su u pojedinim skandinavskim zemljama radno vrijeme s 8 sati smanjili na 6 sati, a kao rezultat toga su ili ista ili čak bolja produktivnost.

Realno gledajući osobno sam najproduktivniji onih prvih 4 sata nakon buđenja. Bez obzira probudio se u 5:30 ili u 8:30 taj dan. Prvih ću četiri sata odraditi sa 100% produktivnošću, a kasnije će ista padati.

Neću se ovdje previše pozivati na istraživanja, ali ni na studije jer ovo iznosim kao svoj životni case study kojeg mogu primijeniti, ali primjenjujem i danas.

Jedan takav test koji sam radio kroz nekoliko dana je bilo pisanje članaka. Članci su bili različitih tematika i za različite medije. Moja je odluka bila da svaki dan pokušam proizvesti 6 članaka, odnosno postova, a u kojima nije potrebno raditi neko pretjerano istraživanje. Ideja je bila da kroz dan koji mi je trajao otprilike 12 sati odradim tu normu. Za svaki članak sam si uzeo 2 sata vremena za surfanje internetom (tzv. moderno novinarsko istraživanje) te pisanje. Duljina članaka je bila od jedne do dvije kartice teksta.

Prva dva članka odradio sam unutar zadanih rokova, čak mi je ostalo sat vremena viška. Za treći i četvrti članak sam iskoristio više od 4 sata, odnosno dva sata predviđena za pisanje. Peti članak je trajao jako drugo, skoro do kraja radnog dana, a i kvalitativno je zaostajao. Šesti nisam ni pisao. Između članaka uzimao sam si kratku pauzu.

Svih 5 dana, odnosno radni tjedan koliko sam se isprobavao bio je manje više u tom okviru. Najproduktivniji sam bio u prva četiri sata. Ako sam dobro spavao i odmorio te noći, prvih šest sati je bilo pogodno za koncentraciju i potpuno usmjeravanje poslu. Dalje je sve bilo nekako kilavo.

Nakon četiri sata lakše sam se i češće dekoncentrirao, ometanja je bila na svakom koraku, iza svakog klika.

Poanta je da ukoliko se dižem u 5:30 i krenem radit u 6:00, moja 100% produktivnost će početi padati između 10:00 do 12:00 sati. Iza 12:00 sati biti ću sam sebi slabo upotrebljiv. Probudim li se u 8:30 i krenem s radom u 9:00, potpuna produktivnost će me držati do nekih 12:00 sati, a od 14:00 nadalje istrošit ću manje više svu energiju.

Spomenuti ću jedan TED govor u kojem Russel Foster, poznati neuroznanstvenik, opisuje da nema nekog posebnog utjecaja na našem poslovnom planu ako se budimo rano ili ako spavamo nešto dulje:

A četvrti mit je, rano u krevet, rano ustajanje čini čovjeka zdravim, bogatim i mudrim. To je pogrešno na tako puno načina. Ne postoje dokazi da vam ustajanje ranije i odlaženje u krevet ranije daje više bogatstva. Ne postoje promjene u socioekonomskom statusu. U mom iskustvu, jedina razlika između jutarnjih osoba i noćnih osoba je ta da su ljudi koji se ustaju rano ujutro, da su jako samozadovoljni.

No, ipak postoji općeprihvaćeno mišljenje da su ljudi koji rano rane produktivniji od onih koji dulje spavaju. To u neku ruku stoji, ali čisto iz razloga što se ranoranioci namjerno bude ranije da iskoriste dan što prije. S druge strane, osim lijenčina, ili tinejdžera, pojedinci koji su odlučili buditi se u 10:00 isto rade to s namjerom, jer u njima je zapisano da nisu jutarnji tipovi, jednostavno životne navike dovele su ih do toga. I jedni i drugi ispred sebe imaju 8 odnosno 16 radnih sati toga dana. Ranoranioci će ih prije iskoristiti i ranije će na odmor i, kako kaže Foster, malo su previše samozadovoljni.

Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInBuffer this pagePin on PinterestDigg thisShare on RedditShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page