Edgar Allan Poe je pisao ovako, a možda ćete nakon ovoga probati i vi.
Nema mnogo autora engleske književnosti koji se mogu pohvaliti mizoginijom rečenicom ili mišlju “smrt prelijepe žene jest neupitno najpoetičnija tema na svijetu”.
Možda je ta ironična primjedba Edgara Allana Poeoa potaknula Sylviju Plath da 100 godina kasnije napiše The woman is perfect/Her dead/Body wears the smile of accomplishment (Žena je savršena/ Njeno mrtvo/Tijelo ima osmijeh dostignuća).
Poeova rečenica dolazi iz njegova eseja iz 1846. Filozofija kompozicije i kada bi taj rad bio poznat samo zbog literarnog fetišizma, koji Elisabeth Bronfen naziva “estetski zadovoljavajućim lešom“, označavajući duboku uznemirenost zbog ženske seksualnosti i raspadanja, tada bi zaista još i danas bio predmet proučavanja feministkinja i znanstvenika, ali možda ne i prosječnog čitatelja, koji usput želi i pisati.
Poe ima mnogo toga za reći, a da nije povezano s romantikom i mrtvim ženama. Esej daje upravo ono što naslov nagovještava te se radi o slavnoj Poevoj teoriji u kojoj objašnjava što dobra književnost jest te što čini, postižući ono što bi on nazvao jedinstvenost efekta. Ova književna totalnost rezultira kolekcijom esencijalnih elemenata koje autor označava neophodnom za strukturiranje priče, bez obzira radilo se o poeziji ili prozi koja proizvod živopisan efekt.
Kako bi ilustrirao na što točno misli, Poe nas vodi kroz analizu njegova rada Gavran. Kao čitatelji moramo uzeti zdravo za gotovo to što Gavran postiže zamišljeni efekt. No, zašto je to tako?
Unatoč prihvaćenom razmišljanju kako autori stvaraju kroz specifičnu individualnu kreativnu mahnitost, Poe navodi kako nema nikakvih teškoća prisjećati se koraka pri kreiranju vlastitih kompozicija.
On te korake doživljava kao gotovo matematički precizne te nema problema s otkrivanjem malih tajni prijeko potrebnih za nastanak djela.
U nastavku slijedi popis smjernica iz Poeovog eseja, pokrivajući elemente koje smatra potrebnim za efektnu književnu kompoziciju.
Prije početka pisanja treba znati kraj
“Ništa nije jasnije od toga”, piše Poe, “da svaki zaplet, mora biti elaboriran do najsitnijih detalja, prije nego što se uopće uhvati pera”. Kad se jednom krene u pisanje, autor čitavo vrijeme mora imati na umu zamišljeni kraj kako bi “zapletu dao njegov neophodni prostor posljedica i neizbježnosti”.
Budite kratki – pravilo “jednog sjedenja”
Poe piše da bilo koji rad predug za čitanje u jednom sjedenju, prisiljava čitatelja da odbaci važni dio efekta koji proizlazi iz “jedinstva impresije”. Čitatelj mora prestati s čitanjem radi svijeta koji ga okružuje pa se čarolija povlači i nestaje. Ova granica “jednog sjedenja”, naravno, ima iznimki jer bi inače roman kao format bio diskvalificiran iz književnosti.
Poe navodi Robisnona Crusoea kao primjer umjetničkog djela koji ne iziskuje jedinstvo s materijom. S druge strane, pravilo jednog sjedenja vrijedi za svu poeziju pa tako, piše Poe, Miltonov Izgubljeni raj “ne postiže željeni efekt”.
Odlučite koji efekt želite postići
Autor mora unaprijed odlučiti kako će ”odabrati željeni utisak” i čime će ga postići kod čitatelja. Poe pretpostavlja sposobnost autorove manipulacije čitateljevim emocijama. On čak ima drskosti tvrditi da Gavranov nacrt ima univerzalnu vrijednost u tom pogledu. Možda i jest tako ali ne inspirira univerzalno prihvaćanje i zahvalnost “Ljepote” koja “uzbudi osjetljivu dušu do suza”, a to je Poev željeni učinak pjesme.
Odaberite atmosferu djela
Poe tvrdi da je njegov rad na najvišem nivou, mada da razgovarati o tome je li bio potpuno ozbiljan u toj tvrdnji. Melankolija je najautentičnija od svih poetskih atmosfera. Međutim, koju god atmosferu odabrali, tehnika koju Poe koristi i preporučuje jest naglasak na refrenu – ponavljanoj ključnoj srži fraze ili slike koja održava to raspoloženje. Kod Gavrana je to “nikada više”, koji Poe odabire zbog poetike i konceptualne kvalitete.
Odaberite temu i konceptualizaciju rada
Ovdje Poe naglašava smrt lijepe žene “najspremnije usne za takvu temu su one ucviljenog ljubavnika”. On odabire ovu konstrukciju kako bi što točnije ilustrirao temu – najvišu melankoliju, smrt. Unatoč metodama mnogih pisaca, Poe kreće iz sažetog u koncentrirano, birajući likove kao glasnike ideja.
Odredite vrhunac
U Gavranu, navodi Poe, trebalo je kombinirati dvije ideje, jedna je ljubavnik koji pati za umrlom družicom i Gavrana koji ponavlja riječi “nikada više”. Kod povezivanja te dvije ideje, on stvara ritam kako bi podsjetio da se radi o poeziji te dodaje da se kod pisanja treba krenuti od kraja prema početku.
Odredite mjesto radnje
Ovo se čini kao mjesto za početak, no Poe ovaj dio ostavlja za kraj. Tek nakon što je odredio atmosferu, likove, detalje svega toga, pristupa mjestu radnje. To što je ovo na zadnjem mjestu ne znači da nije bitno ili da se radi o naknadno smišljenom, već rad nedvojbeno ide u smjeru, kroz likove i atmosferu, u koji će biti smještena radnja.
U slučaju Gavrana, Poe nam govori da je, želimo li se poslužiti njegovom knjiženom shemom, “detaljni opis prostora apsolutno neophodan da se dočara efekt jednog izoliranog incidenta”. Kroz svoju analizu, Poe nastavlja, često ponavljanje je metoda koju koristi u većini svojih radova, ali uz originalnost u fokusu. Ta originalnost za Poea nije stvar impulsa ili intuicije, umjesto toga radi se o “zahtijevanju manje invencije i pregovaranja”. Drugim riječima, Poe preporučuje da se kod pisanja koriste poznate forme koje se kombiniraju i prilagođavaju svrsi rada.
Kroz dio diskusije s Poeom o tehnikama pisanja poezije i proze jasno je da se smjernice mogu koristiti za pisanje kratke priče. Njegova fascinacija ljepotom i smrti na kojima inzistira, ne treba vas plašiti, baš kao ni melankolija.
Zašto ih označava ciljevima književnosti, može se pripisati njegovom opsesijom morbidnim temama.
