Ponedjeljak je obično taj dan kad su mnogi slabiji s radnom energijom, elanom, voljom, idejama i na kraju krajeva prijeko potrebnim elektrolitima. Sve je to posljedica lošijeg raspoloženja koje se javlja nakon ugodnog i zabavnog vikenda. Ako pak je vikend bio i malo aktivniji po pitanju izlazaka onda je tu još i dodatan faktor umora, da ne velim mamurluka.
No, bilo kako bilo, a bilo je, nekima je ponedjeljak samo jedan dan u tjednu. Nama koji smo sami svoji šefovi i koji imamo tu sreću pa možemo do 12:00 sati raditi u onome u čemu smo spavali jer smo do ureda došli prelaskom u drugu sobu u stanu ili kući, ponedjeljak je ili produžena ruka vikenda ili nastavak petka. Nekako sam puno sretniji i zadovoljniji kada mi radni tjedan počinje u utorak, a završava recimo u subotu ili petak navečer na pivici s društvom.
Spomenuo bih ovdje stoga osam koraka, osam mini ciljeva (jer liste i popisi jako dobro kotiraju na internetu) koje si možemo zadati kroz neko razdoblje. Iako zvuči pomalo šablonski, što i je, strogo držanje tih ciljeva vjerojatno vam neće nimalo pomoći jer imate svoj ritam, svoj način funkcioniranja. Oni su ovdje čisto da vas podsjete ukoliko počinjete sumnjati u svoje metode.
Otkako sam počeo primjenjivati neke od ovih i sličnih koraka, postao sam samopouzdaniji, našao sam načina kako reči ne klijentima (što je ponekad teško kad direktno ovisiš o njima) i kako sve to skupa organizirati u smisleni te probavljiv radni dan.
- Kad se ujutro pokrenem, kad krenem s radom, kad upalim motore, jednostavno idem bez zaustavljanja. Što znači da polako pratim struju dana odnosno taj neki momentum kojeg sam pokrenuo. Primjerice, ako je jedan od zadataka tog dana pomaknuti šalicu iz točke A do točke B, ma koliko god on bio besmislen i nebitan, bilježim ga kao dio radne struje, momentuma tako da jednostavno nemam prekida u radu. Dio momentuma je i odlazak do orbitreka te 5-minutno razgibavanje. Dio momentuma je i pauza. Cijeli dan mi je jedan radni momentum izgrađen od malih različitih koraka. Svaki je korak bitan.
- Srećom, ili ne, igram kao one man show, svaki zadatak odradim ja i rezultati tih zadataka ovise isključivo o meni. Nema osobe kojoj bi mogao prepustiti moje dnevne zadatke. Ako zeznem stvar, ako zeznem klijenta, zeznem post na Gentlemanu, to je isključivo moja krivica, odnosno u suprotnom, moja zasluga. Za sve držim odgovornim samoga sebe.
- Motiviram se i pokušam uživati u procesu. Recimo za pisanje ovog posta motivacija mi je svaki onaj tko će pročitati tekst i tko će eventualno isti podijeliti na društvenim mrežama. Motivacija mi je jedan članak više u arhivi portala, jedna kuna više na računu. Materijaliziram? Da, jer tom kunom djetetu ću kupiti igračku s kojom ćemo se zajedno igrati i uživati u njoj.
- Upornost i uvjerenje. Uvjeren sam da će jednog dana Gentleman.hr uspjeti prehraniti (makar i sladoledom) svakoga, a ponajviše one koji su stalno uključeni u rad portala. Uvjeren sam u to jer slijepo tome vjerujem. Upravo zbog tog uvjerenja sam uporan jer znam da je cilj ispred mene. Izbacio sam riječ ako iz upotrebe.
- Postavljam si ciljeve, bez obzira koliko bili mali i sitni. Neke dnevne ciljeve stavljam na papir kao mali to-do zadaci. Ako je jedan od zadataka premještanje šalice kave od točka A do točke B onda je to jedan od mojih mini ciljeva, konkretno mikro ciljeva. Na kraju dana imati ću X odrađenih zadataka, ispunjenih ciljeva koji će me ispuniti zadovoljstvom i uspjehom.
- Bilo kakav čin dobrote. Kroz radni dan odradim barem jedan čin dobrote, opet nije bitno kako mali. To može biti jednostavno ono gentlemansko pridržavanja vratiju zgrade kad se sretnem sa starijom osobom. To može biti potpuno anonimna donacija sestri nekog stranca s interneta koja je na liječenu na Tahitiju. Ja se osjećam bolje nakon toga, a to je ono bitno.
- Opraštam si. Bitnije od onoga da nam netko drugi oprosti grešku, pogleda kroz prste, jest da to odradimo sami sebi. Zeznuo sam članak kojeg sam pisao dva sata i potrošio dragocjeno vrijeme i energiju? Nema veze, opraštam si i idem dalje.
- *ebe mi se što drugi misle. Ne definira me moja reputacija, već moj karakter i moj stil u svemu. Osim ako tražim mišljenje drugih, ono nimalo ne utječe na mene i nimalo me ne dira – to je najnovije što sam uveo. Ako namjerno odem prošetati psa u pidžami i flekavom majicom bez češljanja, bez umivanja, bez pranja zubiju onda me doista ne brine što će misliti slučajni prolaznik kad me vidi. Meni je to u tom trenutku bilo super.
Kad smo već kod toga, moram prošetati spomenutog psa i staviti taj zadatak iza sebe jer ću u dnevni momentum morati staviti i čišćenje tepiha.
*J
