Tolerantni dio mene u meni govori da je to što se zbiva oko nas sasvim normalno i da jednostavno trebamo biti tolerantni, otkrivati nove horizonte, biti ženstveni, dozvoliti ženama da budu muževnije i slično. S druge strane egzistencijalni dio mene govori mi da se ipak moramo držati onoga kakvima nas je priroda dizajnirala i kako smo se kroz jedno cijelo razdoblje primitivnije ljudske vrste i razvijali. I opstali.
Krenulo je ne tako davno sa skidanjem odnosno depilacijama muškog tijela. Pa se nastavilo sa šminkom, punđama, dugom i brutalno njegovanom kosom te nježnom, baš poput bebine guze, kožom.
Evo posljednjeg trenda, s naglaskom na riječ trend, a koji je opet malo razburkao strasti egzistencijalnog mene u meni – menna.
Iza ove igre riječi doista se skriva svojevrsna umjetnost i tradicija ukrašavanja dijelova ženskog tijela, a prvenstveno se koristila prilikom udaja. Radi se o ukrašavanju tintom, odnosno crtanju kao jednom bezbolnom procesu s privremenim rezultatima. Drugim riječima menna na ženama se skidala nakon festivala udaje.
Danas je menna sve više popularna među muškarcima. Dakle, muškarci su ti koji su krenuli s ukrašavanjima svojih tijela. I koliko god izgleda simpatično i efektno, radi se o crtežu koji je privremen. I koji je zbog svoje nježnije prirode nanošenja na tijelo bio namijenjen ženama, jer pravi je muškarac, ratnik, lovac umjesto menne radio pravu pravcatu tetovažu. Bolniji proces s trajnim rezultatima.
Iako nas muška menna najviše podsjeća na Ta Moko, odnosno maorske tetovaže, nekako ne možemo imati dovoljno onog egzistencijalnog respekta prema muškoj instalaciji menne. S druge strane, tolerancija u nama govori – pa ovo ne izgleda tako loše, a i praktično je jer se trendovi mijenjaju brže od same mode. Danas crtaš preksutra brišeš.
