Gentleman vozi bicikl dio 2.

bicikllizam6
Napor, krv, znoj, sunce i muka. Nakon što prođu, osjećaj je izvanredan. Proteklog vikenda otputovao sam sa još četvoricom frendova na najveći bike maraton u regiji na Plitvice, no ajmo redom.

Biciklizmu raste popularnost

Biciklizam se razvija suludom brzinom kao sport, način prijevoza i sredstvo rekreacije. Stotine milijuna ljudi svakog dana voze bicikl, nešto manje rekreativno, nešto više za putovanja i svakodnevna kretanja. A opet, najbolji je osjećaj na svijetu postići neki cilj, završit utrku ili natjecanje.

Po treći puta sam se tako odlučio otići na maraton Adria Bike na Plitvicama, odnosno u Korenici, a koji prolazi i nacionalnim parkom. Kao pravi gospodin odlučio sam da ćemo kampirati, voziti bajk i potpuno se opustit taj vikend. Kako moj MTB Felt ima već nekoliko godina, umoran je, prijatelj, vlasnik Kosport-a Davor Kolar ponudio mi je i ustupio karbonski 29er Specialized Stumpjumper hardtail. Svi biciklisti znaju o čemu pričam, a za oni koji će to tek postati, dobio sam bicikl tržišne vrijednosti preko nekoliko tisuća eura, karbonskog okvira, vrhunske opreme i sa sporim vozačom.

Stumpjumper je već po dolasku plijenio poglede, a odlično je poslužio i u vožnji. Bicikl je iznimno brz, lagan i kvalitetan.

bicikllizam

Korenica

U Korenicu smo stigli u subotu popodne, uzeli startnine, okrenuli se i ušli u kamp Borje. I prošle smo godine spavali u kampu pa zašto ne. Uz ugodnih 31 stupanj postavili smo šatore, raspakirali se, složili bajkove. Pet šatora, pet bicikla, dva auta i vrijeme je za otić na pivu. Iz kampa do Korenice vodi oko 2 kilometra duga cesta, lagani spust. Par minuta kasnije bicikli su naslonjeni, pivo je na stolu a ekipa iz Husqvarne nam već dijeli rakije. Dvije borovnice i medicu kasnije vrijeme je za obić Expo, popričat sa poznanicima, frendovima i sjest na pivo.

Ove godine prijavljeno je bilo preko 980 vozača iz cijele Europe. Marko i ja smo dva puta vozili epic stazu, no ovog puta odlučili smo vozit classic. Staze se dijele inače na tri kategorije easy-classic-epic, a vrstu biramo u vožnji. Adria Bike je trase promjenio i osim nekih dijelova tim stazama nismo vozili prošlih godina.
Odluka je tako u subotu pala na Classic sa 1100m uspona i 50 kilometara dužine. Kasnije smo saznali da i druga trojica iz ekipe će vozit istu stazu. Nakon trećeg piva, odojka iz kineskog restorana i zezancije sa ekipom iz Kreidlera, fotografima i organizatorima odlučili smo da je vrijeme da odemo do kampa. Temperatura pada na nekih 20ak stupnjeva i iako je sumrak to je još ugodno.

bicikllizam4

U kampu pozdravljamo susjede, bračni par iz Švedske, tri prijateljice rastafarijanke iz Austrije i nakon nekoliko piva, gemišta i sendviča idemo svatko u svoj šator. Oko ponoći temperatura drastično pada i do jutra se zadržava na iznimno niskoh 5-6 stupnjeva.

Oko 5 ujutro počelo se danit, a tako smo se i krenuli budit. Malo po malo i oko 7 smo svi izgmizali iz šatora, počeli pripremati ruksake, opremu. Temperatura se nije dizala preko 10 stupnjeva, a oblaci su napunili nebo. Kakav kontrast prema vrelih 31 samo nekoliko sati ranije!

bicikllizam3

Adria Bike Maraton

Sve je spakirano, spremno i oko 8 krećemo prema Korenici. Po cesti već srećemo stotine biciklista, neki idu prema startu, neki se zagrijavaju, a neki na pivi i kavici. Marko i ja smo bili u prvom „bracketu“ odnosno startamo između prvih 350 vozača, dok dečki startaju u posljednjem. Odvajamo se i pozdravljamo, krećemo prema startu, a moj „Specialized“ plijeni poglede. Barem nešto dobro, mislim si.

Točno u 9:30 signalni pištolj označava start, stotine bržih već juri, gume grebu asfalt, zvuk SPD pedala para uši i krećemo. Taj filing stotina vozača oko tebe je brutalan. Polako se razvlači grupa i uskoro smo nas nekoliko sami, a nakon 5 kilometara nestaje i asfalta. Lagani krug oko plešivice, vožnja kroz polja i pašnjake i poneka zalutala krava ili ovca koja u nas bleji i tmurno nebo nezaboravan su prizor.

Stotine vozača je oko nas, neki su brži, neki sporiji, no svi gaze šljunak, makadam, travu i blato. Prvi uspon je zanimljiv, svi vozimo još zajedno, a nakon nekih sat vremena dolazimo i do prve „feed zone“. Oni brži uzimaju vodu i hranu u vožnji, mi ostali stajemo, rekuperiramo se. Banana, gel, proteinske čokoladice, voće i voda. Iznimno je bitno hidratizirat se i jesti, mnogi to zaborave i padnu u krizu. Tog dana popio sam 6-7 litara vode. Jedno je mjerilo važno, ako ti se ne piša pri tolikom naporu, ne piješ dovoljno.

bicikllizam2

Uskoro nakon feed zone dolazimo do prave zabave za velike bicikliste – uspon na 1200m visoku Plešivicu. Do samog vrha nejdemo, no i 1200m je prilično.
Na ovom usponu odlučuje se tko može, tko ne. Ekipa sa Easy skrenula je već sa puta i ostaju Classic i Epic vozači koji zajendo idu do vrha. Na vrhu ulazimo u oblak, no i dalje nema kiše. Nije hladno, na startu sam već skinuo dugu majicu i vozim u kratkoj majici i hlačama. Sve osjećam, stoga je dobro. Bitno je ponovo jest, jer tijelo traži energiju i za vožnju i za grijanje i održavanje temperature.

Naranča, sok, kola (odlično za nadoknadit šećere), čokoladica i navlačim buff preko glave i spremam se za spust. Slijedi mi nekih 10ak kilometara većinom nizbrdo. Jedva čekam iskusit Stumpjumpera kako leti po kamenju i makadamu. Ovaj dio staze znam, poznat mi je, prethodne dvije godine tud smo se penjali gore, u suprotnom smjeru i jedva čekam da se sunovratim.

bicikllizam6

Ekipa gore baca fotkice, smijemo se svi, došli smo do 2. feed zone i checkpointa. Već smo neki i poznati, pozdravljamo se i svako ide svojim putem dolje. Slijedi mi gotovo samo spust, krećemo, ekipa u startu me prestiže, no na kraju dolazim ispred njih. Stumpjumperova vilica upija neravnine, makadam je ozbiljan, idem preko 50 na sat, a znam da ovi bolji idu još brže. Malo sam se ohrabrio i na dijelove sam i bunnyhoppao preko. Uživam na ovom dijelu spusta kroz šumu, visoku borovinu, sve dok ne dođem u niži dio, granica zimzelenog prestaje i probijaju i prve zrake sunca. Izašao sam iz oblaka, a temperatura raste.

Husqvarna trail mi je poznat od prethodnih godina, najbrži na tom sektoru ima prolazno vrijeme od neke tri minute, dok je meni niz to trebalo čak 15. Ovog puta sam ipak malo brži i stižem na dno za 13. HGSS ovdje stoji na tri točke, upozoravaju na nesreće, a kako je stvarno gadan spust, pričam i sa HGSS-om. Slomljeni zglobovi, ključne kosti, razbijeni nosevi, arkade i lica. To mi ne treba pa idemo lagano.

bicikllizam5

I evo nas opet na asfaltu, slijedi nekoliko kilometara i ulazak u cilj. U cilju me čeka pljesak, ekipa je odlična, svi čekaju prijatelje, fotkamo se i zezamo. Marko je već u cilju, nakon što sam ulovio dah, bacio nešto u usta idemo na zasluženu pivu. Ostatak ekipe dolazi sat vremena kasnije i oni su odvozili Classic, a svi smo iznimno sretni. Ovakav maraton i užitak, adrenalin i endofrin koji nam je pružio bicikl nadoknađuju muke, a kod nekih i krv. Vidimo se za godinu dana Korenica!

bicikllizam1

Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInBuffer this pagePin on PinterestDigg thisShare on RedditShare on StumbleUponEmail this to someonePrint this page