Kako ljudi sve više vremena provode u zatvorenim prostorima, pojavila se ekoterapija koja pomaže ponovno uspostaviti vezu s prirodom, što poboljšava mentalno i fizičko zdravlje.
James Hamblin, urednik u The Atlanticu, posjetio je San Francisco, središte pokreta ekoterapije, kako bi na licu mjesta istražio samu ekopsihologiju, odnosno ekoterapiju, i njezine moguće dobrobiti za ljudsko zdravlje.
Hamblin se susreo s dvoje ekoterapeuta s kojima je razgovarao o “poremećaju manjka prirode“, iako uvrštenom na popise psihičkih poremećaja još uvijek prilično hipotetičkom stanju za koje se vjeruje da mu je uzrok previše boravka u zatvorenom odnosno, premalo boravka u prirodi.
Ekopsihologija proučava odnos između ljudskih bića i prirodnog svijeta kroz ekološke i psihološke principe. Nastoji razviti i razumjeti načine širenja emocionalne veze između pojedinaca i prirodnog svijeta, a time pomaže pojedincima u razvoju održivog načina života i uklanjanja posljedica otuđenja od prirode.
Za sam pojam je zaslužan Theodore Roszak, koji ga je prvi upotrijebio u svojoj knjizi iz 1992. godine The Voice of the Earth (Glas Zemlje). Kasnije je proširio ideju u antologijskoj Ecopsychology (Ekopsihologija), koju je 1995. godine objavio s Mary Gomes i Allenom Kannerom.
