Svi smo čuli da se “suprotnosti privlače”. Jednako tako, čuli smo i da “svaka ptica svojem jatu leti”. Sve ovisi o interakciji, tvrde znanstvena istraživanja koja pokazuju da dijela govore glasnije od osobnosti.
Činjenica da se te dvije izreke generacijama prenose s koljena na koljeno, govori o tome da sličnost i različitost u kontekstu odnosa nije jednostavna stvar.
Većina istraživanja ukazuje na to da nas privlače oni koji su nam slični – oni koji dijele naše interese i vrijednosti. Ipak, neka istraživanja svojim zaključcima idu u drugom smjeru. Prema tim rezultatima privlače nas komplementarnosti. To znači da je za neke karakteristike bitna sličnost dok je za druge važna suprotnost.
Tip komplementarnosti koja dobiva najviše pažnje znanstvenika ispituje dva obilježja: sklonost (prijateljstvo, s jedne te hladnoću i neprijateljstvo s druge strane) i kontrolu (dominacija i submisivnost).
Prema toj teoriji bit će nam draži netko tko je sličan nama kod sklonosti (topliji ljudi s toplijim ljudima – hladniji s hladnijim) te suprotnosti kod dominacije – dominantniji s podložnijima.
Možemo očekivati da će sve, bez obzira na njihove osobnosti, više privlačiti pozitivnija obilježja. Na primjer, hladniji ljudi radije bi bili s toplijima.
Samo nekoliko istraživanja se bavilo komplementarnošću u postojećim ljubavnim vezama. U jednom od tih istraživanja ispitanici su bili studenti koji su vrednovali osobnosti svojih roditelja te se komplementarnost često spominjala no, veća komplementarnost bila je prisutna kod rastavljenih od onih koji su još uvijek u braku, piše dr. Gwendolyn Seidman, profesorica psihologije na Albright Collegeu.
Drugo istraživanje bilježi niži stupanj komplementarnosti kod romantičnih veza osim kod vrlo zadovoljnih parova. S druge strane, postoje dokazi o tom fenomenu s parovima koji su slični kod sklonosti te suprotni kod dominacije.
Konačno, istraživanje kod istospolnih ženskih parova nije pokazalo da postoji visoka razina sličnosti kod sklonosti te ukazuje da one koji imaju suprotne osobnosti, kad je riječ o dominaciji, nisu zadovoljne svojim vezama.
Kao što se vidi iz ovoga, rezultati nisu konzistentni.
Utvrđivanje razine kompatibilnosti kod zadovoljstva vezom, bazirano na generalnim obilježjima osobnosti, vrlo je teško. Zbog toga algoritmi koji izračunavaju poklapanje ličnosti na stranicama za upoznavanje partnera jednostavno – ne rade.
Dakle, utjecaj obilježja osobnosti na vezu može se vidjeti tek kod interakcija s partnerom u odnosu koji već traje, a ne prije. Unatoč našim općenitim obilježjima kao što su toplina ili dominacija, mi obično mijenjamo te karakteristike ovisno o situacijama.
Jedan od bitnih “faktora kompatibilnosti” je dob partnera. Starije osobe koje ulaze u nove veze nakon dugogodišnjih veza ili brakova često su sretnije i zadovoljnije i manje brinu koliko su savršeno kompatibilni s novim partnerima. Stvari kao što su interesi, obrazovanje, religija, političke sklonosti, hobiji, financije, itd. jednostavno se ne čini da smetaju toliko kao kad se mlađe osobe planiraju “skrasiti” i imati djecu
Jenny Cundiff i kolege nastojali su riješiti ovaj problem ispitujući širinu unutar koje parovi izražavaju ta obilježja u interakciji sa supružnicima umjesto da se fokusiraju na sama obilježja.
U dva istraživanja, Cundiff i kolege su ispitivali ponašanja parova u braku te ih pozivali da dođu u prostorije za provođenje istraživanja kako bi se vodili različiti razgovori i testiranja. Ti parovi vrednovali su svoje supružnike u kategorijama sklonosti (toplina-hladnoća) i kontrole (dominacija-submisivnost).
Osim toga, vrednovali su i vlastite razine tjeskobe, ljutnje i zadovoljstva vezom. Po jednu minutu bavili su se pozitivnim karakteristikama supružnika, zatim negativnim te neutralnim, a sve u okviru interakcije. Nakon toga je uslijedio razgovor o stvarima koje im se nisu sviđale kod partnera.
U drugom istraživanju parovi su ili razgovarali o neslaganjima koje doživljavaju ili su zajedno rješavali zadatak, koji je bio napraviti plan za obavljanje raznih poslova u zamišljenom gradu i pritom odrediti najbržu rutu kojom bi se kretali.
Oba istraživanja pokazala su snažne dokaze za komplementarnost u sklonostima bez obzira na tip interakcije. Ako je jedan od supružnika bio topao i drugi je bio takav, a tako je bilo i s hladnoćom.
No, s kontrolom je bilo drugačije. U pozitivnim, suradnim interakcijama pojavila se komplementarnost kontrole – jedan je vodio dok ga je drugi pratio. Kod negativnih interakcija ili neslaganja bilo je suprotno – oboje su bili dominantni ili submisivni. U tim interakcijama činilo se da se natječu tko kontrolira, a ne da jedan vodi dok drugi slijedi.
Rezultati su pokazali da se sudionici osjećaju bolje nakon interakcija u kojima su supružnici pokazivali pozitivna obilježja. Visoke razine kontrole i niže razine sklonosti kod negativnih interakcija ukazuju na manje zadovoljstvo u vezi pri takvim interakcijama. Prema tome zaključak jest da su se osjećali bolje kad su partneri bili topliji i submisivni.
Pokazale su se i zanimljive razlike u spolovima pri tim interakcijama. Žene su bile relativno hladnije dok su muškarci bili topliji. Muškarci su, s druge strane bili više ljuti i manje zadovoljni u vezi kada su parovi pokazivali nižu naklonost, a žene su najzadovoljnije kada bi oboje imali nižu razinu kontrole. Iako se komplementarnost pojavila u određenim tipovima interakcija nije vodila ka većem zadovoljstvu u vezi. Ono što je bilo najznačajnije jest do koje mjere su bila izražena pozitiva obilježja.
Ovi nalazi upućuju da kad se govori o osobnosti nije slučaj da “svaka ptica svojem jatu leti” niti da se suprotnosti privlače.
Odgovor bi bio da se obilježja kao toplina i diplomacija u vezi pokazuju u pozitivnim i negativnim interakcijama. Kad je riječ o zadovoljstvu u vezi, pokazivanje pozitivnih obilježja važnije je od komplementarnosti.
