Veliki prosvijetiteljski filozof Immanuel Kant preoblikovao je ovu vezu između slobode i dobrote. Ako smo slobodni birati što želimo, rekao je, nema smisla tvrditi da bismo trebali birati pravednost.
Danas je pretpostavka slobodne volje vidljiva na svim razinama politike, od socijalne politike preko trgovine pa sve do kaznenog prava. Omogućava popularnu kulturu i naglašava američki san – vjerovanje da svatko može uspjeti bez obzira na porijeklo. Barrack Obama napisao je u svojoj knjizi Drskost nade‘, “…američke temeljne vrijednosti su ukorjenjene u optimizam prema životu i vjeru u slobodnu volju…”
No, što će se dogoditi ako se ovo vjerovanje poljulja?
Znanstvenici su sve uvjerenijni u tezu kako se ljudsko ponašanje može objasniti kroz uzročno posljedičnu vezu.
Biološko nasljeđe
Ovaj pomak u percepciji je nastavak inetelektualne revolucije započete prije 150 godina. Tada je Charles Darwin objavio Postanak vrsta. Nedugo nakon što je Darwin objavio svoju teoriju evolucije, njegov nećak sir Francis Galton počeo je propitkivati implikacije njegove teorije.
Ako smo evoluirali, naše mentalne sposobnosti moraju biti nasljedne. Koristimo te sposobnosti, koje neki imaju razvijenije od drugih, kako bi donosili odluke. Iz toga proizlazi da zapravo ne biramo našu sudbinu već ona ovisi o našoj biloškom nasljeđu.
Galton je započeo raspravu koja je potrajala većim dijelom 20. stoljeća: Priroda vs. Odgoj.
Jesu li naša dijela i misli produkt genetike? Možda su tu i takva zbog našeg okruženja? Postoje impresivni dokazi za obje teorije. Pristaše obje teorije vjeruju kako naša dijela moraju biti determinirana nečim.
Skeniranje mozga
U bližoj prošlosti istraživanja mozga osvijetlila su ova pitanja te time zadala još jedan udrac ideji slobodne volje. Skeniranje mozga omogučilo nam je da vidimo unutrašnjost lubanje žive osobe, otkrivajući nam mreže neurona koje su pak uvjerile znanstvenike kako su podjenako produkt genetike i odgoja.
No postoji slaganje među znanstvenicima da pokretanje neurona određuje sve misli, nade, snove. Znamo kako promjena kemije mozga uzrokuje promjenu ponašanja. Da nije tako alkohol i ostale psihoaktivne supstance ne bi djelovale. Isto je sa strukturom mozga. Slučajevi osoba koje su postale ubojice ili pedofili zbog tumora na mozgu pokazuju koliko smo ovisni o fizičkom dijelu naše sive materije.
Nemamo slobodnu volju
Mnogi se slažu da je američki psiholog Benjamin Libet 1980-ih dokazao da ne posjedujemo slobodnu volju. Već je otprije poznato da se električna aktivnost nakuplja u mozgu prije nego što, recimo, pomaknete ruku. Libet je dokazao kako se ovo događa prije nego što smo to svejsno odlučili. Svjesna odluka o činjenju nečega, koju povezujemo sa slobodnom voljom, zapravo je dodatak, naknadna rekonstrukcija događaja koji su se već dogodili u mozgu.
Rasprava odgoj – priroda 20. stoljeća pripremila nas je da razmišljamo sami svojom glavom uz utjecaj kojeg ne možemo kontrolirati. No, ostavila je prostora za mogućnost da možemo nadvladati svoje okolnosti i gene kako bi postali autor svojih sudbina.
Izazov koji je postavila neuroznanost još je radikalniji: oslikava mozak kao fizički sustav kao bilo koji drugi te sugerira da ne upravljamo njme kao što ne upravljamo radom srca ili jetre.
Totalno smo predvidljivi
Suvremeno shvaćanje ljudskog ponašanja ukazuje na neuron koji pokreće druge neurone, koji onda uzrokuju naše misli i dijela u neprekidnom lancu koji se proteže sve do našeg rođenja i još dalje.
Ispada da smo potpuno predvidljivi. Ako možemo razumjeti kemiju i strukturu naših mozgova, teoretski možemo predvidjeti individualnu reakciju svakom stimulansu sa stopostotnom točnošću.
Ovakva istraživanja i njene implikacije nisu novost. Ono što jest novo je sve rašireniji skepticizam u pogledu slobodne volje. On nadilazi laboratorije i predavaonice te se useljava u popularno shvaćanje ljudskog ponašanja.
Određeni broj sudskih parnica u čijim postupcima su se koristili neuroznanstveni dokazi, a koji su se više nego duuplali u posljednjih dvadesetak godina, unose u rasprave argument obrane optuženih – “moj me mozak natjerao da to učinim”.
Je li naš mozak baš uvijek na nečemu?
S duge strane, mnogo ljudi ovu poruku i način razmišljanja doživljava kao “naš mozak je uvijek na nečemu….glazbi, hrani, literaturi…”, itd. Determinizam, na ovaj ili onaj način postaje sve popularniji način razmišljanja i prihvaćena ideja. Skeptici su u uzlaznoj putanji.
Ovakav razvoj situacije nas prisiljava da se zapitamo: ako naš moral ovisi o našoj vjeri u slobodnu volju, a vjerovanje o determinizmu se širi, hoćemo li postati moralno neodgovorni? Ako sve više vjerujemo kako je slobodna volja iluzija, što će se dogoditi sa svm institucijama koje počivaju na toj ideji?
Zanimljivi pokus
Dvoje psihologa su 2002. godine imali odličnu, ali jednostavnu ideju: umjesto da nagađaju što bi se moglo dogoditi ako ljudi izgube opciju izbora, osmislili su eksperminet u kojem to ljudi nemaju kako bi saznali odgovor.
Kathleen Vohs sa Sveučilišta Utah i Jonathan Schooler sa sveučilišta Pittsburgh, zadali su grupi sudionika eksperimenta da pročitaju tekst u kojem se navodi kako je slobodna volja zapravo iluzija dok je druga grupa dobila tekst koji je neutralnog stajališta o ovoj temi. Zatim su podvrgli grupe različitim oblicima iskušenja i promatrali ponašanje osoba.
Hoće li njihova apstraktna razmišljanja i vjerovanja utjecati na donošenje odluka?
Naravno da hoće i jest. Obje grupe dobile su test iz matematike u kojem je bilo lako varati. Grupa koja je dobila tekst “iluzije” koristila je opciju prepisivanja. Isto je bilo i u kasnijim fazama eksperimenta. Oni koji su manje vjerovali u slobodnu volju ponašali su se manje moralno.
Kad ljudi ne vjeruju da su njihove odluke proizašle sobodnom voljom prestaju se doživljavati odgovornima za svoje postupke.
Drugi eksperiment
U drugom istraživanju, Vohs i njeni kolege mjerili su opseg vjerovanja u slobodnu volju kod grupe radnika te onda provjeravali njhove dnevne učinke na poslu kroz opaske njihovog nadzornika.
Oni koji su vjerovali u slobodnu volju dolazili su na vrijeme i vrijedno radili. Njihov odnos prema poslu i odgovornosti bio je izraženiji od “nevjernika”.
Ispada da je vjerovanje u slobodnu volju vrlo točni prediktor nečijeg odnosa prema poslu i odgovornosti.
Slobodna volja jača altruizam
Roy Baumeister, još jedan od pionira psihologije slobodne volje sa Sveučilišta Florida proširio je ove nalaze. On je sa skupinom kolega došao do zaključka kako studenti s izraženijom vjerom u slobondu volju češće pomažu ostalim studentima pri učenju.
Oni koji su vjerovali da je slobodna volja iluzija manje su pomagali, manje davali novac prosjacima na ulici i sl.
Stres, nezadovoljstvo…
Nadalje, Baumaister i kolege dolaze do zaključka kako smanjeno vjerovanje u slobodnu volju utječe na povišenu razinu stresa, nezadovoljstva i manje predanosti u vezi.
Jednako tako, u jednom istraživanju pokazano je da deterministi imaju slabiji akademski uspjeh.
Vjerovanje da je slobodna volja iluzija smanjuje kreativnost, povisuje razinu konformizma, smanjuje volju za učenje iz vlastitih grešaka te se smanjuje zahvalnost ljudi jednih prema drugima. Jednom rječju ako se okrenemo determiznizmu kao da prelazimo na tamnu stranu.
Dobro je vjerovati u laž?
Određeni broj znanstvenika sklon je tvrdnji da je dobro za ljude da vjeruju u najobičniju laž. Zagovarati suprotno značilo bi staviti u pitanje njihov integritet i napasti vjerovanje koje mnogi filozofi iznimno cijene: platonska vjera kako su istina i dobrota nerazdvojni duo.
Saul Smilansky, profesor filozofije na sveučilištu u Haifi u Izraelu, ozbiljno se bavio ovom temom tijekom svoje karijere i došao do bolnog zaključka: “ne možemo si priuštiti to da ljudi internaliziraju istinu o slobodnoj volji”.
Smilansky je uvjeren da slobodna volja ne postoji u tradicionalnom smislu te da bi bilo vrlo loše kada bi večina ljudi bila toga svjesna.
“Ako svi prestanu vjerovati u slobodnu volju nitko više neće biti odgovoran za svoje postupke jer će se moći braniti tako da kaže: ‘nisam imao izbora'”, tvrdi Smilanski. “Opće prihvaćanje determinističkih stavova bi moglo biti jako opasno za društvo”.
Vrijedi jednaka logika
Nije samo u pitanju osjećaj krivnje ili odgovornost za postupke već i zahvalnost za dobre stvari koje ljudi čine.
Vrijedi jednaka logika ako nismo odgovorni za loše – nismo ni za dobro, a to znači da nema potrebe činiti dobro ili dobro čine samo oni kojima je to u nasljeđu.
Smilansky zagovara stav koji naziva “iluzionizam” – vjerovanje da slobodna volja jest iluzija no društvo je mora braniti kako bi se održalo.
Ideje o determinizmu te činjenice koje idu u prilog tom stajalištu moraju biti čuvane u okviru establišmenta. Samo oni odabrani, kako kaže Smilansky, mogu preuzeti odgovornost i pogledati ružnoj istini u oči.
Ovo je situacija u kojoj treba birati između istine i dobrobiti, a kad je već tako istina će izgubiti.
Njegovi argumeniti na prvu izgledaju čudno no kad se zagrebe površina čini se da je u pravu. Pustiti informacije ovog tipa samo tako u javnost mogle bi utjecati na podsvjesnoj razini na ljude.
Koliko god da zapravo ne donosimo odluke. Osim toga, iluzija slobodne volje nas ipak obvezuje da budemo bolji ljudi.
Spoj istine i dobra
Manji broj filozofa zagovara teoriju iluzionizma, a većina se ipak nada kako je moguće spojiti istinu i dobro.
Ovo je zapravo prastari jaz među inteklektualcima. Nietzsche je za sobodnu volju govorio kako je ona “atrofirana teološka ideja” koja nam omogućava da “sudimo i kažnjavamo”.
Ipak, mnogi teoretičari vjeruju kako su kazna i sud potrebni da društvo ne sklizne u barbarizam.
Smilansky ne zagovara orvelovsku kontrolu misli.
“Srećom”, kaže, “nije nam potrebna takva kontrola jer nama vjerovanje u postojanje slobodne volje dolazi prirodno”.
Fantazija ‘slobodne volje’
Nisu svi znanstvenici nesvjesni posljedica koje ideje detrminizma donose. Možda se ne slažu s tim da bi se urušila civilizacija no posljedice bi bile značajne, psihološke i socijalne.
Sam Harris, neuroznanstvenik koji je 2012. napisao knjigu ”Slobodna volja” nastoji srušiti fantaziju slobodne volje.
“Naša vjerovanja moraju biti istinita”, kaže Harris.
“Iluzije, bez obzira na dobre namjere nisu dobar put jer će nas uvijek sputavati u razvoju. Danas imamo prijetnju zatvorom kako ljudi ne bi činili zlo, a kad bi bilo uvriježeno razmišljanje da se odluke ne donose tako, više bi se bavili time što stvarno potiče ljude na devijantna ponašanja pa možda i bolje doskočili tome. Potrebno je saznati koje se poluge mogu koristiti da se motivira ljude da budu najbolji znajući da je slobodna volja iluzija”, govori Harris.
Prema njemu, trebali bi priznati da i najgori kriminalci na neki način nisu imali sreće.
“Nisu birali svoje gene, nisu birali roditelje, nisu stvorili svoje mozgove sami, a mozgovi su izvor namjera i akcija. Kad to prihvatimo, možemo se lakše i bezbrižnije okrenuti rehabilitaciji takvih ljudi, zaštiti društvo. Čak bi mogli izlječiti psihopate ako znamo da je izvor devijacije mozak, a ne slobodna volja”, zaključuje Harris.
Oslobođenje od mržnje?
Prihvaćanje determinizma bi nas oslobodilo mržnje. Kažemo da su ljudi odgovorni za svoje postupke i to se čini kao kamen temeljac za civilizaciju no plaćamo veliki danak za to.
Kriviti druge znači da ih osuđujemo iz čega proizlazi ljutnja i mržnja. To su emocije koje nas osljepljuju i otupljuju.
Dokazi koje je pribavila Kathleen Vohs i njeni kolege pokazuju kako se socijalni problemi mogu stvoriti iz saznanja da su naša dijela determinirana silama koje ne možemo kontrolirati, oslabljujući nam moral, motivaciju, osjećaj smislenosti života – Harris vjeruje da će socijalne dobrobiti doći kroz prihvaćanje upravo toga.
S ove točke gledišta moralne implikacije determnizma izgledaju drugačije i prihvatljivije.
Štoviše, Harris vjeruje da će ljudi s boljim razumjevanjem rada svojih mozgova poništiti vlasitim ponašanjem rezultate koje je Vohs dobila.
Determinizam vs. fatalizam
Veliki problem jest, prema Harrisu to što ljudi brkaju determinizam s fatalizmom.
Determinizam je vjerovanje da su naše odluike posljedica lanca događaja, dakle – vjerovanje u uzročno posljedičnu vezu.
Fatalizam, s druge strane, je vjerovanje da naše odluke ne znače ništa jer ono što će se dogoditi će se ionako dogoditi bez obzira što mi misili ili učinili.
Edipov brak s vlastitiom majkom koji je pokušao izbjeći, a zaista se na kraju dogodio.
Kada ljudi čuju da slobodna volja ne postoji najčešće se zanesu fatalističkim načinom razmišljanja.
To je naravno pogrešno jer ako ih se stimulira na drugačiji način, oni će se drugačije ponašati. Harris vjeruje da će negativne posljedice tog saznanja biti mnogo manje nego što sugeriraju eksperimaneti Baumeistera i Vohs.
Sofisticirana sposobnost promatranja
Postoji li način da se očuva inspirirajuća snaga vjerovanja u slobodnu volju i suosjećajno razumjevanje koje dolazi s detetrminizmom kao jedinstvena ideja?
Filozofi i teolozi govore o slobodnoj volji kao da je neki duh koji lebdi iznad nas ili u nama i potpuno je odvojen od lanca događaja oko nas.
Postoji drugačiji način za promatranje slobodne volje. Neki znanstvenici vjeruju da trebamo razmišljati o slobodi izbora kao o sofisticiranoj sposobnosti promatranja nekoliko potencijalnih opcija u jednoj određenoj situaciji.
Jedan od njih je Bruce Weller, prifesor filozofije na državnom sveučilištu Youngstown. U svojoj knjizi, Restorativna slobodna volja piše kako se trebamo fokusirati na sposobnost da u bilo kojoj situaciji generiramo široki spektar opcija te odaberemo najprihvatljiviju.
Za Wellera, nije bitno što su procesi uzrokovani reakcijom neurona. Slobodna volja i determinizam nisu suprotnosti već objašnjavaju naše ponašanje na različitim razinama.
On vjeruje da se njegova teorija poklapa s evolucijom. Naš spektar opcija je, zbog sposobnosti naših mozgova, mnogo širi od životinjskog i zbog te činjenice smo slobodniji.
Slijedi svoje želje bez prisile
Wallerova definicija slobodne volje jest onakva kakvom je doživljavaju ljudi općenito. U istraživanju iz 2010. pokazalo se da ljudi percipiraju slobodnu volju kao mogućnost da slijede svoje želje bez prisile.
Dokle god budemo vjerovali u takav opis slobodne volje naš moral i ideja etičkih standarda neće biti ugrožene.
Ipak, ovakav način gledanja nudi drugačiju pravednost i odgovornost od one na koju smo navikli.
Nitko nije uzrok samom sebi. Nitko ne bira okruženje u kojem se rađa. Prema tome, nitko nije potpuno odogovoran za svoje postupke.
Moramo prihvatiti da je život determiniran okolnostima prirode i odgoja kako bi poduzeli praktične korake i smanjili razliku nas i nesretnijh među nama te na taj način pomogli svima da postignu svoj puni potencijal.
Taj posao će trajati desetljećima i bit će put kojim ćemo polako otkrivati tajne naših reakcija i smjerove u kojima se kreću naši umovi.
Na mnogim razinama doći će do više razumjevanja, nudit će se pomoć onima koji se nalaze u nesretnijoj poziciji. Prijetnja kaznom za devijantno pnašanje bit će dosljedno upotpunjena nastojanjima da se osnaže počinitelji, da se rehabilitiraju, kako bi njihovi kapaciteti postigli razinu življenja normalnog života.
Onaj tip volje koji je potreban za uspjeh – sposobnost uviđanja opcija koje su pozitine – može se kultivirati, a to je najpotrebnije onima s dna društva.
A to je potrebno i društvu u cijelini.
