Ravno ili spušteno stopalo je deformacija koja se najčešće događa kod manje djece. Prema istraživanjima ustanovljeno je da u dobi od 3 pa do navršene 7 godine kod čak 55% djece pojavljuje se neki od oblika ravnog stopala. Kod odraslih osoba taj je postotak nešto manji i on iznosi oko 30%.
Svakako da nastajanje ove deformacije prouzrokuje ili bar doprinosi njenom razvitku, sadašnji način života. Korištenje prijevoznih sredstava dovodi do sve manjeg korištenja muskulature stopala, kako kod djece koja su u razvoju, tako i kod odraslih osoba.
Također, u današnje vrijeme vrlo rijetko se krećemo po nekakvom neravnom terenu ili bosonogi tj. bez obuće. Upravo takvo kretanje dobiva posebnu važnost zbog toga što muskulatura ne ostaje na jednom određenom slabijem nivou, već naprotiv, takvim kretanjem dolazi do jačanja mišića stopala.
Kod normalnog stopala razlikujemo dva svoda: uzdužni i poprečni. Obično najprije dolazi do popuštanja uzdužnog svoda, mada nije isključeno da dođe do popuštanja oba svoda istovremeno. Iako se svako dijete rađa s ravnim stopalima (pes planus congenitus), poznato je da se ovo ravno stopalo kao deformacija ispravlja čim dijete aktivno počne da se oslanja na svoje noge i time počne koristiti svoju vlastitu muskulaturu, koja onda postepeno dovodi do uobličavanja svoda stopala.
Na žalost, današnji način života u kojem se sve manje krećemo te sve više vremena provedemo sjedeći, kao i korištenje razne neadekvatne obuće, ali i sve češća pojava prekomjerne težine kod mnogih osoba pogoduju nastanku deformacije ravnog stopala, kako kod djece tako i kod odraslih.
Poznato je da bavljenje određenim profesijama u kojima se osobe manje kreću te više sjede ili duže vremena provedu u stojećem stavu u određenoj neadekvatnoj obući, potenciraju nastajanje ove deformacije. Kod žena, deformacija ravnog stopala se često javlja u periodu trudnoće.
Najlakši oblik ravnog stopala ili prvi stupanj u razvoju ove deformacije javlja se slabljenjem i popuštanjem mišića stopala i to prvenstveno onih koji održavaju uzdužni svod. Ovaj stupanj se najčešće pojavljuje i nazivamo ga pes valgus. Drugi stupanj u razvoju deformacije ravnog stopala nazivamo pes plano – valgus, a u kojem se pojavljuje popuštanje muskulature stopala u nešto većem obimu, i gdje dolazi do promjena i na ligamentima, a i Ahilova tetiva je nešto više iskrivljena.
Oba ova stupnja deformacije mogu se najčešće naći kod djece mlađe školske dobi, ali su česta pojava i kod omladine kao i kod starijih osoba. Treći te pogotovo četvrti stupanj deformacije stopala se rjeđe pojavljuju i njih se mora liječiti u određenim medicinskim ustanovama. Osobe kojima deformacija stopala dođe do tog stupnja često karakterizira poseban takozvani patkasti hod jer takve osobe gaze čitavom širinom stopala te uz bolove.
Liječnik će za liječenje prva dva stadija deformacije ravnog stopala svakako pripisati korištenje tj. nošenje uloška koji se stavlja u obuću, a radi poboljšanja položaja svoda stopala. Takvi ulošci se izrađuju od pogodnog materijala, najčešće od mekanije plastične mase ili tvrđe spužvaste mase te u kombinaciji s kožom. Svakako da osobe koje imaju deformaciju stopala trebaju nositi uloške, ali sami ulošci bez aktivnih vježbi kojima se razvijaju mišići stopala neće dati željene rezultate. Najefikasnija je zajednička primjena uložaka i potrebnih vježbi za jačanje mišića stopala, jer će ulošci u toj situaciji imati zadatak da očuvaju ono stanje koje je postignuto vježbanjem.
Vježbe za otklanjanje ravnog stopala
Mnoge osobe koje imaju deformaciju ravnog stopala ne shvaćaju važnost vježbanja određenih mišića stopala u svrhu da ojačaju mišiće stopala i time učvrste svod stopala. Često se misli da je dovoljno to što osoba s deformacijom stopala nosi uloške i da je s time riješila problem ravnog stopala. Na žalost, takvo mišljenje je velika zabluda. Također, velika je pogreška i ako se forsira nošenje tih uložaka bez postepenog navikavanja, pogotovo kod manje djece.
Često ljudi ne shvaćaju veličinu problema ravnog stopala kao i posljedice koje nastaju zbog deformacije stopala. Osobe koje imaju deformaciju ravnog stopala imaju nepravilan hod, a time imaju i češće bolove u stopalima, potkoljenicama, ali i u koljenima. Takve osobe imaju i lošiju cirkulaciju, kao i češće bolove u mišićima. Često imaju bolove u predjelu kukova, u donjem dijelu leđa, ali i u vratnim mišićima zbog čega imaju i češće glavobolje, a sve zbog lošeg hodanja. Također, takve su osobe sklonije deformaciji kičmenog stupa i imaju lošije držanje tijela te često imaju neku od deformacija kralježnice kao na primjer – scoliosis, lordosis ili kyphosis. Ponekad takve osobe čak imaju i blago spušteno jedno rame, a time i vidno lošije držanje tijela.
Liječnik će svakako preporučiti osobama koje imaju deformaciju ravnog stopala da što češće hodaju bosi i po mogućnosti po neravnom terenu, jer se upravo tako aktiviraju mišići svoda stopala. Također, to vrlo dobro može poslužiti i u preventivne svrhe kod sve djece, bez obzira imaju li izraženo ravno stopalo ili ne. Upravo iz tog razloga bavljenje određenim borilačkim vještinama pogoduje u otklanjanju deformacije ravnog stopala.
Osobe koje vježbaju određene borilačke vještine kao što su na primjer: judo, karate, aikido, ju-jutsu, tae kwon do, kick-boxing, muay- thai, kung fu, hapkido, MMA, grappling, sambo, Capoeira kao i neke druge borilačke vještine ili yogu, za vrijeme vježbanja su učestalo bosi. Upravo takav način vježbanja pogoduje osobama s deformacijom ravnog stopala.
Učestalo hodanje bosim nogama, a u kombinaciji s raznim vježbama koje se izvode na treninzima pogoduje jačanju mišića svoda stopala. Također, čestim izvođenjem raznih nožnih udaraca kao na primjer u vještinama karate ili tae kwon do, vježbajući udarce poput basic front kick (mae-geri, ap-chagi), side kick (yoko-geri, yop-chagi) ili front hook kick (mawashi-geri, dolyo-chagi) kao i drugim nožnim udarcima, vježbač jača mišiće stopala. Svaki od tih različitih nožnih udaraca zahtijeva od vježbača da stopalo postavi u točno određeni položaj, a s obzirom na udarnu površinu tj. na površinu stopala kojom će vježbač zadati udarac kod tog pojedinog udarca nogom.
Tako na primjer, za prije navedene udarce nazivi za površinu stopala kojom se udara u protivnika pri njihovom izvođenju su chusoku (apkumchi), sokuto (balkal) i haisoku (baldung). Kod izvođenja svakog od tih udaraca, vježbač mora postaviti stopalo na točno određeni način tj. u određeni položaj, a time jača i razvija mišiće stopala koji pogoduju otklanjanju deformacije ravnog stopala. Kao primjer navedene su samo dvije vještine i svega tri nožna udarca, dakako da borilačkih vještina ima mnogo više i u njima se vježba te izvodi mnoštvo različitih nožnih udaraca.
Vježbanjem svakog pojedinog udarca (postavljajući prste stopala kao i samo stopalo u određeni položaj) vježbač tako ujedno i jača muskulaturu stopala.
Iako je i to korisno, ali hodajući bosonogi po dvorani u kojoj je pod ravan ili je postavljena strunjača (tatami), vježbači će osjetiti kao blagu podlogu. Tek kada vježbači bosonogi izađu vježbati u dvorište svoga kluba (borilačke škole ili centra), osjetit će na stopalima pravu razliku i aktiviranje tj. zatezanje određenih mišića stopala koji pogoduju u otklanjanju deformacije ravnog stopala.
Mnogi instruktori različitih borilačkih vještina izvode vježbanje u prirodi, te inzistiraju da su vježbači bosi. Tako se često može vidjeti mnoge vježbače različitih borilačkih vještina kako bosonogi vježbaju u obližnjem parku, na obližnjem parkiralištu, uz obalu rijeke ili na morskoj obali, u šumi ili na nekoj planini, mnogi od njih vježbaju u ljetnim mjesecima uz more na pješčanoj plaži, ali i po snijegu u zimskom periodu.
Mnogi stariji majstori različitih borilačkih vještina upravo potenciraju što češće vježbanje sa svojim učenicima na otvorenom i obavezno bosonogi. Oni su takav način trenažnog procesa tj. takav način treniranja naučili i naslijedili od svojih učitelja. Na žalost, u današnje vrijeme neki mlađi instruktori takav način treniranja smatraju zastarjelim i nepotrebnim. Smatraju da u današnjem treningu nema potrebe za nečim takvim. Kod većine njih prevladava mišljenje da su takvi vježbači koji su izvedeni bosonogi na vježbanje, a pogotovo na neki neravan teren ili po zimi, odvedeni s osnovnim razlogom da očvrsnu.
Bolje rečeno mnogi od njih smatraju da se tu radi o nepotrebnom fanatizmu tih starijih majstora i njihovoj osnovnoj želji da se očvrsne organizam vježbača kao i u njihovoj želji da se takvim vježbanjem udarna površina stopala ojača i postane grublja. Svakako da bismo to mogli navesti kao jedan od razloga bosonogog vježbanja u prirodi, ali ne i jedini. Na žalost, danas će mlađi instruktori borilačkih vještina rjeđe navesti jačanje mišića stopala i otklanjanje tegoba deformacije ravnog stopala kao prvi razlog takvog vježbanja u prirodi. Očito je da su stari majstori borilačkih vještina znali mnogo o ljudskom tijelu, kao i o važnosti jačanja muskulature stopala.
U novije vrijeme u dvoranama za vježbanje ima mnoštvo različitih rekvizita, tako da djeca često bosonoga skakuću po strunjačama ili hodaju po ljestvama, raznim manjim klupicama, vrećama za udaranje ili slično. Instruktori često djeci osmišljavaju i razne igre kako bi im na treningu bilo zanimljivije pa i zabavnije, mnoge od tih igri vrlo su pogodne jer iziskuju mnogo kretanja tj. trčanja te skokova a što sve pogoduje jačanju muskulature stopala.
Vrlo često instruktori osmišljavaju i vježbe u kojima djeca moraju hodati na prstima ili po petama. Ponekad djeca nesvjesno i sama izaberu neku od igri koja pogoduje razvoju pojedinih mišića nogu i stopala, kao na primjer razni skokovi ili preskoci preko nekih prepreka. Djeca se ponekad znaju i igrati s pojasom, tako da ga vežu oko nogu tj. oko stopala vukući njime jedni druge, često igraju razne igre hodajući na prstima, kao i podižući neke manje predmete prstima nogu, mnoge od tih igri pogoduju razvoju mišića stopala.
Odraslim osobama koje imaju deformaciju ravnog stopala te nemaju vremena a niti naviku da često hodaju bosi, upravo pogoduje vježbanje neke od borilačkih vještina. Takve će osobe vježbajući ojačati muskulaturu stopala i uvelike ublažiti postojeće tegobe. Jačanje muskulature stopala i otklanjanje deformacije ravnog stopala je dugotrajan proces za koji osoba treba imati strpljenja kao i volju za vježbanjem.
Nikako ne treba odustati od vježbanja, jer iako neki liječnici govore da se kod odraslih stanje može samo malo ublažiti, u praksi stvari stoje drugačije. Iako će trebati duže vrijeme, a što opet ovisi o stupnju deformacije, stanje se kod vježbača s deformacijom stopala može uvelike popraviti na bolje. U praksi se je pokazalo da se stanje kod mnogih vježbača uvelike poboljšalo.
Mnoge su osobe kod kojih je došlo do znatnijeg poboljšanja stopala vježbale jogu, a znatnije poboljšanje je ustanovljeno i kod osoba koje su vježbale neku od istočnjačkih borilačkih vještina. Učestalo bosonogo hodanje, kao i vježbanje nožnih udaraca pri čemu se izdižu ili savijaju nožni prsti, kao i često balansiranje tijela na stopalu (podizanje tijela na prste), kao na primjer kod pojedinih bacanja u judu, jača muskulaturu stopala.
Drevne tehnike liječenja raznih tegoba masažom stopala
Prvi podaci o masaži stopala kao i liječenju određenih zdravstvenih tegoba pritiskom na određena područja na stopalu pronađeni su u Aziji (Kina, Indija) i sežu u period i do 3000 godina p.n.e. Drevni narodi poput starih Egipćana, Perzijanaca, Asiraca, kao i stari Grci i Rimljani poznavali su razne tehnike masaže stopala. Poznat je zapis faraonskog liječnika Ankhamora iz 2330. godine p.n.e. o masaži stopala. Također, o masaži stopala pisao je i poznati Grčki liječnik Hipokrat (460. – 377. prije nove ere), kao i poznati arapski liječnik i filozof Avicena (979. -1037.).
U novije vrijeme svakako treba spomenuti poznatog američkog znanstvenika William H. Fitzgerald (1872. – 1942.) koji se je bavio proučavanjem drevne metode liječenja određenim pritiskom i masažom stopala, a kojom su se služili američki domoroci kako u sjevernoj tako i Južnoj Americi. Interesantno je da su gotovo iste metode masaže kao i liječenja pritiskom bile upotrebljavane u staroj Kini, Indiji, u starom Japanu, kao i kod drevnih američkih domorodaca. U Japanu je tako poznata shiatsu (shiatzu) masaža – masaža pritiskom na određene dijelove stopala (shi – prst, atzu – pritisak).
U Indiji je poznata ayurveda masaža, kao i posebna masaža stopala padabhyanga, dok je američki znanstvenik Fitzgerald svoju metodu liječenja masažom tj. određenim pritiscima na dijelove stopala nazvao reflexology.
Očito je da su drevni liječnici znali za korisnost dobro razvijenih mišića stopala kao i za važnost ispravnog izgleda stopala. Njima je bio poznat i podatak da se stopalo sastoji od 26 manjih kostiju spojenih s 33 zgloba, te mnoštva mišića, ligamenata i tetiva koje ih povezuju. Također, na stopalima se nalazi i oko sedam tisuća živčanih završetaka povezanih sa svim dijelovima tijela.
Sve prije navedene činjenice zasigurno su poznavali i drevni majstori raznih borilačkih vještina koji su dobro poznavali anatomiju čovjeka kao i načine liječenja, ali i razne masaže, pa tako i masaže putem pritiska na određene dijelove stopala.
Stručnjaci Kineskih borilačkih vještina slažu se u tome da je poznavanje masaže i vještina njenog korištenja u Kini, stara kao i kineske borilačke vještine. Kolika je važnost dana masaži pritiskom na pojedine dijelove stopala govori i podatak da se središnja točka na stopalu,a koja se smatra ključnom za oporavak nakon napora, u Japanu naziva – KI (inner energy – unutrašnja energija).
Očito je da su stari majstori borilačkih vještina znali mnogo o ljudskom tijelu, kao i o važnosti jačanja muskulature stopala.
