Složit ćete se sa mnom da samostalnost učimo od trenutka svog rođenja, od onog prvog udaha. Kao tek rođeno dijete ovisni smo o našim roditeljima. Oni su ti koji će nas nahraniti, obući, utopliti, zadovoljiti sve naše potrebe. Mislim da djetinjstvo i mladenaštvo ne trebam posebno objašnjavati, svi znamo da posjedovanje diplome, pa čak ni prvi posao, ne znači da smo samostalni.
Kad onda dolazi taj trenutak kada možemo tvrditi da jesmo samostalni? Rekla bih da postoji nekoliko trenutaka koji su nam zajednički u odrasloj dobi:
– zaposlenje na «the» poslu koji smo htjeli (to može biti posao na kojem želimo dočekati penziju, posao koji podmiruje sve naše troškove, posao na kojem ćemo razvijati karijeru, vlastiti posao ili posao koji je baš ono što smo oduvijek htjeli raditi, ovisno o tome što po pitanju zaposlenja želimo)
– odvajanje od roditelja i život u vlastitom stambenom prostoru (ovdje u obzir dolazi i podstanarstvo, ne nužno samo kupnja stana)
– zasnivanje obitelji (život s partnerom, vjenčanje, rođenje djeteta)
Recimo da smo ispunili sve ove tri točke, živimo li tada zaista samostalno? Nemoguće je generalizirati, ali najvjerojatnije ne.
“Zaposlen sam” nije jednako “samostalan sam”
Uzmimo zaposlenje kao prvi slučaj. Radite sve i svašta, za svakakve poslodavce i u jednom trenutku našli ste posao koji ispunjava baš ono što ste htjeli. Recimo da su se ostvarile sljedeće vaše želje; posao na kojem ćete raditi ono što znate i za što imate talenta, posao koji radite radnim danima od 8 do 16h i tim poslom ostvarujete prihod kojim ćete pokriti sve svoje troškove. Što mislite da slijedi nakon početnog entuzijazma i «zaljubljenosti», nakon što ste se zaposlili na poslu koji ispunjava sve vaše kriterije? «Zahaklate» se, doslovno se «oženite» svojim poslom.
Naravno, ne generaliziram i nije to uvijek slučaj, no sad navodim primjer kako to izgleda. Kontrole radi, razmislite biste li dali otkaz na takvom poslu ako vam smanje plaću za deset posto i više ne podmirujete svoje troškove u potpunosti. Biste li dali otkaz ako odjednom uvedu prekovremene. Biste li dali otkaz ako ne koristite svo svoje znanje i ako ne možete napredovati. Ukoliko su vaši odgovori «ne» ili «dao bih, ali…» razmislite o tome jeste li «zahaklani», odnosno ovisni. A ako ste ovisni, onda niste samostalni.
Možete sami za sebe napisati kriterije koje bi vaš idealan posao trebao imati (naravno, budite realni). Ako sadašnji posao ne zadovoljava te kriterije, a vi svejedno ne razmišljate o promjeni, koja ne mora nužno biti otkaz, velika je vjerojatnost da ste postali ovisnik.
Mama, što je danas za ručak?
Odvajanje od roditelja smatra se, također, jednim od koraka osamostaljenja. Ok, odvojili ste se od roditelja u zaseban stan (nije bitno da li je vlastiti, podstanarski ili gornji kat roditeljske kuće) i živite sami. Imate svu svoju slobodu, kuhate kad želite, tuširate se kad želite, gledate TV do ranih jutarnjih sati, hodate goli ako baš hoćete i baš vam je dobro. No, dogodi vam se situacija da ste ostali bez novaca i nemate, recimo, za režije. Što je prvo što će vam pasti na pamet? Ako vam pada na pamet da nazovete mamu i naručite se na ručak, ili da nazovete tatu i posudite novac za režije, razmislite o svojoj samostalnosti.
Naravno, nemile situacije se događaju. Nekad zbog naše greške i nepromišljenosti, nekad zbog nečega na što niste mogli utjecati. I u redu je tada zatražiti pomoć. No, ako je traženje pomoći prva opcija koja vam je pala na pamet, žao mi je, ali tada niste samostalni. Prvo se trebate pitati što vi možete učiniti za sebe da ispravite što god da je krenulo krivo, a onda i učiniti sve što možete. Između ostalog, prvi i najbitniji korak je prihvatiti odgovornost za posljedice vaše odluke. Jer posljedice koje doživljavate (i pozitivne i negativne) jesu rezultat isključivo vaše odluke. To je isključivo vaša odgovornost i nećete je izbjeći vraćajući se pod roditeljsko krilo. Čak da vas netko uspije i nagovoriti na nešto, vi ste ti koji su na koncu rekli “da”.
Zajednički ćemo pokoriti svijet
Eto, zaposlili ste se, odvojili od roditelja i vjenčali sa ženom svog života. Ako sad niste samostalni, kada ćete onda biti. Nerado ovo pišem, ali ni ispunjenje ove posljednje točke ne znači da ste ostvarili svoju samostalnost. U zajedničkom životu ostvaruje se suradnja, na neki način slična onoj poslovnoj. Obaveze oba partnera stavljaju se na jedan kup i onda dijele – na primjer, vi kosite travu, ona pegla veš, vi plaćate režije, ona kupuje hranu. I to je odlično! Zajednički život s partnerom, a bez ostvarene suradnje, nema smisla, kaotičan je i prekinut će se ili ćete živjeti u agoniji. Ukoliko je ostvarena suradnja, svijet zaista i možete zajedno pokoriti. Ali o suradnji ćemo neki sljedeći put, sad pričamo o samostalnosti.
Nažalost, često čujem primjere gdje suradnja nije postignuta, poput:
“- On je takva seljačina i ide mi na živce. Ne bi za sobom sklonio ni tanjur, a da ne pričam da prljavi veš ne ostavlja u kupaoni!
– Ako nije za tebe, zašto ga ne ostaviš?
– A gdje ću onda? Moja plaća mi je dovoljna tek za gablec i benzin.”
Primjer je možda banalan, ali opisuje standardnu ovisnost u vezi. On treba nju da mu obavlja kućanske poslove, ona treba njega da plati račune. Jednaka situacija bi bila i da on treba nju da mu potvrđuje da je moćan, a ona njega da joj potvrđuje da je lijepa. Varijacija na temu je bezbroj, no jedna stvar je zajednička – ovisnost, odnosno nesamostalnost.
Jeste li zaista samostalni ako vam treba partner da vam pere veš, da podijelite s njim troškove života, da vam potvrdi da ste moćan, zgodan, sposoban muškarac? Ili vam partner zapravo ne treba, ali ga želite da biste zajedno mogli rasti i zajedno sprovoditi svoju samostalnost.
Pa što je onda samostalnost?
Samostalnost je sposobnost donošenja vlastitih odluka i prihvaćanje odgovornosti za njih. No, donošenje vlastitih odluka, pa očekivanje pomoći izvana, ako posljedice nisu onakve kakve očekujete, nije samostalnost. To je i dalje ovisnost, pod krinkom samostalnosti. Samostalnost je i nedostatak ovisnosti o drugim ljudima, situacijama i materijalnim stvarima. Drugim riječima, kad mentalno «otkvačite» sve za što se držite jer negdje u sebi mislite da bez toga nećete moći ili da bez toga niste potpuni.
