E moj ‘veltšmerce’ težak li si ili kako sam počela piti kavu

A možda je ovo i osvrt na psihičko stanje jedne nezaposlene, samohrane majke i pomoć droge pritom, jer sudbina je ionako nepromjenjivo stanje.

Sjedim tako za svojim računalom, gledam u najmanje tridesetak otvorenih web stranica tvrtki kojima bih mogla poslati otvorenu molbu da me zaposle. Sjedim i gledam, a u glavi mi jedna, jedina misao. Ne, ne razmišljam o tome kako sam šugava jer posao tražim već više od pola godine, ne mislim ni kako bi bilo najbolje da se bacim sa zadnjeg kata zgrade (od toga sam odustala kad sam shvatila da osiguravajuće kuće ne isplaćuju premiju za samoubojstvo), čak se više niti ne brinem što će se dogoditi ako sljedeći mjesec ne platim ratu kredita za stan, taj scenarij sam otplakala prošli mjesec. Maknula sam sve ometače, ali i dalje sjedim, gledam i razmišljam ni manje, ni više nego o tome kako bih sad popila šalicu neke fine kave, karamelastog i punog okusa, s tek par zrnaca šećera i jednim “curkom” mlijeka. Po mogućnosti beskofeinsku, jer stvarno mi ide na živce kad mi se, pod kofeinskim šutom, ruke tresu.

Nije kvaka u kavi, već u drogi

Sjedim, gledam i mislim, što na kavu, što na to da sam konačno poludjela do kraja. Kakva me kava sada obuzela?! Pa trebala bih pisati molbe, gristi, zapeti, skretati pažnju na sebe, vući za rukave, ma što god treba samo da dobijem posao još jučer. Zapravo, kavu nikada ne pijem, nije mi fina. Zbog pretjerivanja u studentskim danima, «sjedne» mi na želudac i sljedeće duže vrijeme osjećam se bolesno. Ali sad mi miriši, gotovo da mogu osjetiti taj karamelasti okus u ustima (u potpunosti izmišljen, jer više se i ne sjećam kakav okus kava ima). Pa u čemu je onda kvaka s kavom?! Odgovor je vrlo jednostavan, nije kvaka u kavi, već u drogi.

ZANIMALO VAS JE:  Samostalnost je ako možete platiti sve svoje račune?

Kava ublažava bol?!

Neki od vas se vjerojatno neće složiti s mojim mišljenjem, ali kavu, cigarete, čokoladu, jednu malu, ljutu rano ujutro za bolje raspoloženje, smatram drogom. Pritom ne lijepim etiketu da je to droga jer šteti tijelu ili zato što stvara ovisnost, niti donosim bilo kakav sud koliko je droga dobra ili loša. Svatko sam za sebe ima svoje mišljenje o tome i za svakog pojedinačno je to mišljenje ispravno, dok se god ne nameće kao univerzalno. Ove namirnice klasificirala sam kao drogu isključivo iz jedne, jedine perspektive, a ta je da ublažava bol. Ublažava bol jednako kako je kod multiple skleroze ublažava marihuana, jed nako kako zubobolju ublažava Ketonal, jednako kako duševnu bol ublažava Xanax.

Što to zapravo boli

Ne znam kako da napišem odlomak na ovu temu, a da mi equalizer za ljutnju ne poludi. Svatko od nas ima neku svoju životnu nevolju i uvijek nam je ona naša najbolnija. O mojoj nevolji dovoljno je reći da sam s dvije diplome i jednim magisterijem već šest mjeseci nezaposlena, samohrana majka, s kreditom za stan, bez imalo utjehe da će sutra moj status biti drukčiji, a trebao je biti drukčiji još prekjučer. Kad se sve zbroji i oduzme, kako da me ne boli suočavanje s vlastitom nesposobnošću i nesamostalnošću, prstom mogu uprijeti jedino prema sebi. I to boli.

I kakve sad veze sa svime time ima ta moja karamelasta kava

Rekla bih, općenito, da je više nas koji trenutno i nismo u nekim ružičastim životnim okolnostima. Zbog boli koju osjećamo, jer sami smo odgovorni za sve svoje životne situacije, često to nije lako prihvatiti, a kamoli suočiti se. I što onda radimo?! Anesteziramo se. Umjesto da zagrebemo pod površinu svim mogućim sredstvima, i riješimo vlastiti osjećaj nesposobnosti i nesamostalnosti, mičemo fokus na nešto drugo. Kao što “painkilleri” prekidaju neuronske veze u mozgu, kako ne bismo osjećali agoniju jer nas boli zub, tako i kratkotrajno stanje gušta ispijanja kave, pušenja cigarete, tamanjenja čokolade, tješenja da možda nešto nije savršeno, ali barem je naše, odlaska na boks zamišljajući da je vreća za udaranje naš šef ili tečaja yoge da nas privremeno umiri, ili nečeg sasvim petnaestog što nas čini «sretnima» barem i na pet minuta, prekida agoniju koju stvara suočavanje. Kao droga, ublažava bol na kraće vrijeme.

ZANIMALO VAS JE:  Koji posao biste radili kada biste imali milijun eura?

Za kraj…

Sad kad sam elaborirala cijelu priču oko iznenadne želje za ispijanjem pića koje mi zapravo i nije fino, želim još samo reći, sasvim je u redu uzeti petominutnu pauzu. Bez obzira kakva vas je okolnost zatekla i s čim se trebate suočiti, neće to nestati. Kao što boksači sjednu u ćošak, isperu rane i kratko predahnu prije sljedeće runde, tako će i vas dočekati sljedeća runda sve dok borba ne završi. Pa sasvim je onda u redu skuhati si tu kavu, zapaliti cigaretu ili razvaliti vreću za boks, sve dok smo svjesni da je to privremeni predah, a ne rješenje. Držim “fige” svima nama «borcima» da budemo dovoljno mudri prepoznati kad je nastupio predah, a kad je borba zaista gotova:-)