Osjećam se loše, jako loše, kad sve krene naopako i nema ni malo izgleda ka boljem nečemu. Ne mogu se načuditi tolikom zlu, toliko zločestim ljudima koji su se i umrežili da bi svi zajedno bili održivo zločesti.
Jedni druge pokrivaju, jedni drugima puteve i vrata otvaraju i zatvaraju.
Jedni drugima imperije pomažu stvarati, otimajući u sivim zonama nama malim građanima koji nikada ne možemo doći na zelenu granu, koji nemamo prostora za normalan minimalistički život, nemamo prostora za normalno dihanje, življenje, za išta.
I što je u svemu tome toliko ružno, tužno ili kako već nazvati?
Pa to da kad naletiš na neistomišljenika “nevidljive mreže” u smislu da si je zacrtao nešto uzeti na “legalan” način, tada te gazi na svim poljima do neizdrživih srazmjera, cijeli lobi se oko tebe svije, baci mreže, baci nevidljive mamce i ako kojim slučajem se i za jedan uloviš i kažeš nešto, gotov si.
Sve se protiv tebe uskomeša, plima stiže koja sigurno ruši i prekriva svojom moći i snagom, melje do neuništivosti.
Što nam preostaje?
Nažalost, pobjeći, maknuti se
Ostaviti sve, iako je tvoje, pokloniti, sve samo ne imati posla s ijednim državnim aparatom jer je to toliko umreženo i spetljano, toliko se drže svi zajedno iako se mrze i ne podnose.
Samo na takav način opstaju.
Samo na takav način imaju još, uzimaju još i nema kraja.
I više.
I nikad dovoljno.
Što ja imam? Što mi mali građani imamo?
Svoj goli život, deset prstiju i radne navike.
Volju za lijepim i plemenitim, čovječnost, volim ljude, volim život.
Ne trčim za zadnjim mondenim krpicama niti za brendiranom kreacijom niti bazenima i jahtama, vikendicama, bijesnim autima, više me raduje skroman obrok nego razvikane večere.
Čovjek sam bila i ostala.
Oko mene zvjerinjak.
Srećom je bezbroj dobrih ljudi, ponosnih, kvalitetnih.
Treba izdržati, treba biti svoj i opstati, nema druge.
I nisam sama na ovom svijetu sa sličnim problemima, gledam, slušam, odmahujem s nevjericom.
Zar je zvjerinjak s toliko krvoločnih životinja svakim danom sve puniji?
Tko će taj kavez rasklimati i zvijeri pustiti?
Kada izađu i kad svaka od njih sama mora putem proći, tada je ljudima lakše dokazati i pokazati istinu.
Jer zvijeri su samo zato što se drže zajedno i zajedno ujedaju, gaze, lome.
Kao jedinke ne opstaju.
Moć im daje masa i umreženost.
Imam snage i izdržat ću.
Moram, jer nemam izbora.
Ne želim ikome pustiti išta što pripada mom malenom svemiru, a to je moja obitelj.
Djedovina i očevina pripada mojoj djeci, nikome drugome.
Godinama borba s institucijama koje su sama sebi svrha.
Tu sam i još dišem, ne predajem se i ne popuštam.
