Idite za svojim snom, postavite cilj, želite, planirajte, maštajte ne odustajte ni po koju cijenu jer nikada ne znate što će vam se dogoditi, ne budite kruti prema sebi, budite disciplinirani. Zacrtatajte si granice i okvire. Škola? Fakultet? Radno iskustvo? Izgled? Godine? To je sve toliko nevažno ako imate instinkt i za njim se kao smjernicom krećete.
Čitajte što više i sve, baš sve što vam dođe pod ruku, nikad ne znate što možete naučiti
Čitajte, razgovarajte s nepoznatim ljudima u prolazu, neformalno, dok ste u javnom prijevozu je idealno, izađete iz vlaka, tramvaja, autobusa van i razgovor je završen, a toliko divnih i posebnih ljudi ima, toliko životnih priča, toliko topline i razumijevanja, toliko mašte i želja. A što mi radimo? Zavučemo se u svoja 4 zida i wifi nam je jedini put ka komunikaciji, nikada ne znate koga imate za sugovornika, i sami svoj identitet skrivate. Priznajte.
A onda treba reći sad je dosta!
Sabrati sve opcije koje postoje, baš sve i pokušati napraviti križaljku kuda, kako, zašto treba dobro osmotriti svaku opciju osobno i onda ići ka onoj koja donosi približavanje cilju sve pomalo hipotetski zvuči, ali na primjerima svoga puta je vrlo jednostavno objasniti bezbroj krivih poteza sam napravila, to tek sada vidim, ono s odmakom, hladne glave sve ima drugu konotaciju, nisu toliko bili krivi jer nisam s puta zacrtanoga skrenula, već sam si otežala i usporila.
A izreka da svako zašto ima svoje zato je prava
Baš kao i da se ništa u životu ne događa slučajno, sve ima svoje razloge i uvijek se otvori neki novi put. Mogla bih tako nabrajati još i još. Znam samo da je čovjek sam onoliko koliko to dozvoli i odluči biti. Što to znači biti sam? Niz stručnih i inih napisa ima, a i cijeli romani su ispisani, budite si društvo i ugodite si, nikada ne treba od sebe odustati i nikada zaboraviti da je čovjek društveno biće i sve ima svoj vijek trajanja.
Ostala sam sama, bez potpore, bez najbližih
Ostala sam bez bliskih osoba, 4 sahrane u 3 godine koje su me iscrpile nakon prethodne 2 godine njege teškoga bolesnika, nakon iznenadne smrti oca kojega sam obožavala, koji je bez rezerve davao podršku, podredila sam se obitelji, bolesti, njezi… Bez posla i primanja, na zavodu za zapošljavanje, bez naknade i sama bolesna, a teški posao njegovanja je uzeo svoj danak kao i moj prethodni terenski posao, sve se odrazilo na moje kosti, motoriku, a o umu, kao i psihi je posebna priča, treba to sve podnijeti, izdržati i pri tome biti oslonac i potpora drugima.
Ono malo financijskih zaliha se istopilo sa drugom sahranom, a svaki dan je ostalim članovima obitelji trebalo na stol postaviti obroke, režije platiti.
Nisam odustala, nastavila sam raditi što sam znala ili silom prilika naučila, njega bolesnih i pranje i kuhanje i spremanje……, dok je bicikl ravničarskim rodnim gradom bio opcija za brzo stizanje na nekoliko adresa dnevno rada. Struka je prestala postojati kao opcija, posla nigdje ni za lijek.
Život ide dalje
Pržilo je sunce, ruke i lice i vrat su mi izgorili, ranac na leđima je stvarao znoj, a poslije majica kao jedro na propuhu i nastradali su mi mišići koji kičmu drže, bolovi neizdrživi, utopljavala sam se u sred vrućine i mirovala svaki mogući trenutak.
Potom sam krenula surfati, napustila sam online okruženje, jer nisam imala vremena uz njegu bolesnih ukućana niti sna dovoljno akumulirati. To mi je sad bilo dostupno i krenula sam.
Društvene mreže i komunikacija
Društvene mreže su prepune informacija, samo ih treba znati iskoristiti, selektirati i razabrati što je realno i moguće, a što ne. Odlučim se baviti napornim poslom na nekom drugom bolje plaćenom odredištu, ali opreza nikada dovoljno. Istražujem … saznam toliko pogubnih činjenica o prevarama i izrabljivanju,pa se okrećem zvaničnim agencijama za informacijama.
Svakim danom agencija je sve više, varijacije na istu temu, nezamjetne, vrlo blage. A naše žene sve pohrlile ne pitajući puno, važno da je to preko granice, važno da se euri isplaćuju, važno da su to lijepe kuće boravka, a sve mi znamo kuhati i spremati i sve smo mi prošle bolesti u kući. To su razmišljanja kad ne barataš pravim informacijama. Pri tome se optužuju, podmeću, kleveću i naravno ako su u prilici, jedna na drugoj zarađuju. Svega sam čula i smučilo mi se.
Razgovarala sam s bezbroj žena koje su promijenile puno agencija, koje su promijenile mjesta rada u smislu obitelji koje opslužuju, žena koje su potpisale ugovore, a da se nisu konzultirale, koje su postale vezane za nepovoljno, koje su otvorile obrte u stranim zemljama i moraju plaćati obveze, koje takvi ugovori nose, žena čije su se obitelji počele raspadati njihovim odlaskom, a i žena koje su svojim odlaskom zaboravile na svoju obitelj.
Sve slično, nijansirano u smislu samoga rada, jer ovisi isključivo kako se kaže gdje te zapadne, odnosno o okruženju u kojem se nađeš, nekima je dobro, a većina ih osim njege jedne osobe po ugovoru, ima dvije jer supružnik je star i ima svoje potrebe, a poslužuju i njihove goste, druge ukućane, bave se kućnim ljubimcima, vrtom oko kuće … pronađe se tu puno duži popis od najavljenog. Sve su se požalile, niti jedna nije rekla da je dobro i da bi došla da je znala kako je, ali sada ugovori vežu i nije ih pametno raskidati.
Zaposlenik u dislociranom svijetu
Biti zaposlenik dislociran od doma svoga, posebno u stranoj državi nije lako, kao niti otvoriti obrt ili firmu, gledajući i upoređujući, jednostavnije je nego kod nas. Otvoriš za kunu – dvije, a zatvoriti bez nekoliko tisuća kuna ne možeš.
Slušajući dogodovštine, obim posla, iskustva sa agencijama, sa našim posrednicima, a još pri tome ne znati tečno jezik, nije mi bilo teško odlučiti se, neću se hvatati onoga što ne može dobro početi niti trajati a posebno ni završiti.
Sve me to nagnalo da promislim dubiozno i vrlo temeljito. Bezbroj puta sam razmišljala o svome zvanju, zanimanju, završenom fakultetu, godinama karijere iza sebe … sve sam to odbacila i otišla na sjever EU biti dadilja. Zaboravila sam, potisnula jer drugačije nije išlo.
To je posebna priča jer se u nekoliko rečenica ne može opisati, ali savjet mogu dati, ništa bez ugovora i to od prvog dana gdje treba biti precizirano sve, počevši od dnevne satnice, prekovremenih, noćnih, vikenda, drugog posla osim dadiljanja, načina isplate, prijave, svoga odmora, smještaja, korištenja aparata i sobe ili stana, doslovce ništa ne preskočiti u ugovoru, poslije je sve prekomplicirano rasčistiti i uvijek ostane nešto visiti u zraku nedorečeno, a sa svakim pokušajem postizanja ikakvog dogovora ispadne da se sve podrazumijeva.
Posao je krenuo
Dani su prolazili i mjeseci, naravno da nisam imala ugovor, a kamo li precizan dogovor, pa su se šestosatna dadiljanja pretvorila u 24-satno i kuhanja i spremanja i peglanja, a naravno i održavanje dvorišta, osim stana i kućnog ljubimca, sreća da volim pse i šetati.
Organizam ima svoj ritam i treba to poštivati, spavanje i hrana,inače zdravlje biva ugroženo. Razbolila sam se, temperatura, djeca su neprekidno bila sa mnom, preselili su u moju sobu, po noći su dolazili na spavanje, imali su noćne more, roditelji su im izlazili u pub gotovo svako veče ili bi otišli negdje na put. Sreća da sam od malena puno i svašta radila, ništa mi nije bilo nepoznato. A trebalo je niz vještina i znanja, toliko aparature i pomagala, izgubiš vremena dok aktiviraš ..
Moja djeca su velika, ali sam puno volontirala djeci svoga grada i ostao mi je taj duh i razne igre. Uspijevalo mi ih je zabavljati i kuhati i prati i peglati, istovremeno, sve to su bile gomile, ispod 4 mašine veša dnevno nije bilo i toone od 7kg, sve sam odmah stavljala u sušilicu i peglala na paru parnom postajom u malenom zagušljivom prostoru….
Neispavana, na nogama…. danima, satima…. zimsko doba koje je na sjeveru vrlo vlažno je rezultiralo upalom pluća, visoka temperatura i kašalj, gušila sam se. Posjet liječniku, lijekovi i naredba da minimalno 5 dana ležim. He he…. možda sam uspjela 3 sata odležati,a ostalo raditi, jer sam bila pod njihovim krovom i pravila su bila jasna.
Povratak kući
Vukla sam se usporeno, bar sam takav osjećaj imala, jer sam željela više a nisam mogla, dok uz sve dobivene lijekove nisam malo ojačala, ….ali …… nisam ozdravila i odlučila sam i vratila sam se kući….. sama pomisao na svoj krevet, me održavala…..
….a kad sam legla u krevet, potrajalo je, izliječiti sam morala i upalu porebrica koja me je slomila, iscrpila. To je bila dobra odluka, dolazak svojoj kući, u svoj krevet, svoje papuče, svoj stol i stolicu.
Oporavak je potrajao, nisam brojala sate i dane, ležala sam i spavala i pila lijekove, surfala, razgovarala s prijateljima. Potom sam nastavila gdje sam stala, volontirati u svome gradu, to sam uvijek rado činila, družiti se s ljudima, pomagati, jer posla nema, nitko nema za pristojan život i osmislila sam nekoliko zgodnih projekata koje smo provodili u udruzi.
Kako sam se oporavljala, tako sam novom snagom okretala i nove listove života. Potraga za poslom se nastavila, nisam gledala granice ni udaljenost ni vrstu. Nisam bila obeshrabrena doživljenim, ojačala sam. Pri svemu tome uvijek i bez stida govorim o svom iskustvu.
Dan mi je trajao 25 sati
Pisala sam priče, potaknuta maštom, pune emocija i strastvene, moj dan je trajao 25 sati i u intervalima konverzacija za posao i volontiranju, s prijateljima razmjene iskustava i događanja, kuhanja, spremanja sam uspjela i mašti dati krila i odlaziti u neki drugi svijet koji je bio moj. Zapisivala sam misli, primisli, pomisli, želje, žudnju i čežnju. Sofisticirano sam opisivala životne okolnosti koje sam zamišljala i davala im erotski naboj. Nakon podužeg razmišljanja, ono da ili ne, ipak sam proslijedila i još i sad je rado čitano na portalu. Svima nam uvijek mašta preostaje, kada se sve drugo iscrpi, ona je tu onoliko koliko mi to želimo i hoćemo.
Dani su prolazili, prepuna nekog novoga elana i sa novim ciljem, kretala sam se drugim putevima i smjerovima. Davala sam svoje vrijeme i pri tome sebe izgrađivala, jačala i nisam nikada odustajala.
Svakodnevno sam bila angažirana sa prevođenjem i ispomoći u konverzaciji, pisala sam bilješke o svome gradu i kulturnoj baštini, odlazila na različite skupove i izvještavala na stranicama društvenih mreža, učila djecu u radionici nakita tehnikama baratanja pojedinim materijalima, provodila 3 puta tjedno s djecom s posebnim potrebama na bazenu, pomagala umirovljeničkim udrugama povremeno iza njihovih aktivnosti spremiti prostor, dežurala svakodnevno pri udruzi nekoliko sati i naravno vodila brigu o malenom kućanstvu, svojoj odrasloj djeci, o svom malenom svemiru, uključivo kućne ljubimce.
Potraga za poslom je uspjela
Odluka je pala, idem na more, nisam bila 9 godina, a nova i jača prehlada me uplašila slijedeće upale pluća. Punih 9 godina, 9 ljeta, 9 sezona…previše, pa nikuda se nisam pomakla, radila sam i nikad dobiti godišnji ili nemaš novca ili je situacija kućna diktirala drugačiji život. Posvetila sam se isključivo obitelji i njihovim potrebama, nitko mene nikad nije pitao što želim. Na koncu kad promislim, niti sama sebe nisam pitala što želim.
Što žena može raditi na moru osim sezonskog posla?
Koji su to poslovi?
Shvatila sam da od lepeze potražnje nemam nikakav izbor, jer profesionalna kuharica nisam, niti konobar niti barmen … da skratim, puno toga nisam, gotovo ništa nisam kad sam bolje razmislila. Što raditi, za što aplicirati? Odakle mi početni kapital? Kako aplicirati i reći istinu, a sakriti svoj inženjerski radni vijek? Što navesti u zamolbi?
Nekoliko varijanti zamolbi sam napisala i odlučila ponuditi se kao pomoćna kuharica, sobarica ili domaćica, a možda prođem i kao recepcioner.
Paralelno sam i u svom gradu tražila posao, odlazila na razgovore, uglavnom telefonska prodaja artikala, ništa drugo nema. A ono nešto malo moje struke je bilo za uhljebe, svejedno sam aplicirala i išla na razgovore. Nisam bila razočarana jer sam unaprijed znala što će biti.
Sezona je počela
nakon poslanih stotinjak zamolbi, za sve moguće pozicije koje bih mogla raditi, sam bila malo mirnija, ipak će možda nešto biti.Bilo je nazivanja, razgovora, pregovaranja, nisam skrivala da nikad nisam u sezoni radila, a čega sam se sve naslušala, nekom drugom prilikom ću pisati. Od i drugih poslova osim bazičnih, pa do spavanja maltene na klupi u dvorištu. Pa zar svi ti poslodavci stvarno misle da smo neuke životinje, došla sam i do takvih zaključaka nakon nekoliko razgovora.
Dogovor je ipak postignut, kupujem na rate avionsku kartu i krećem u grad u kojem sam 4 godine radila inženjerski posao, vodila izgradnju zapaženih objekata i bila član društva inženjera, velika, a opet mala sredina, znali smo se svi međusobno, u inženjerskim i inim krugovima. Iako je prošlo desetak godina, ostala sam u kontaktima sa nekoliko osoba svih godina, ali nikome nisam rekla za dolazak. Bit ću mjesec, dva, možda 3, pokušati se okupati u intervalima posla i spavanja, nema izlaženja, nema druženja, nema drugoga života, samo rad i spavanje, a kad se more zagrije, kupanje. Nadala sam se ozdravljenju duha i tijela. To mi je bila misija, ozdraviti, pluća su me svako malo počela smetati, kako drugačije opisati stanje?
Počele su pripreme i dnevno sam pješačila između 5 i 10 km da steknem kondiciju, čekao me je fizički naporan posao. Pripremila sam se psihički da ću jesti 2 mjeseca isključivo sendviče, slabo komunicirati, jednostavno izbrisati prošlost u daljoj komunikaciji jer je neshvatljivo to što činim, ni sebi baš nisam bila jasna s tom odlukom, ali što je tu je pa koliko izdržim.
Odlazak na posao
Let noćni, miris mora me opčinio, kao da nikad i nisam napustila okruženje soli i mediterana. U gluho doba noći dočekale su me 2 mlade dame, mlađe od moje djece, sobarice, odvele me u stan, suterenski, desetak metara ispod ceste, nivo loše izmjene zraka i lošeg pritiska.
Dvije sobe, od toga jedna sa 2 kreveta (jedan je na kat) za 3 osobe, i druga sa 4 kreveta koja je ujedno i ulaz, dnevna, spavaća, kuhinja, prolaz do kupaone.
6 žena na 1 mjestu i 1 kupaona i 2 ringle na štednjaku, 1 ormar, 1 lavabo u sudoperu i maleni frižider… Treba li išta drugo reći? Nisam očekivala Hilton, ali….ali….
Treba zaklopiti oči i pokušati zamisliti tu cijelu situaciju, kada su torbe i koferi s garderobom po podu okolo, naokolo, posvuda?
Preskakanje i čekanje reda za toalet je bila svakodnevica, svakosatnica, uvijek je netko nešto radio u tom jednom toaletu,odnosno kupatilu. Prao zube, vršio nuždu, bojao kosu, češljao se, fenirao, sređivao nokte, oblačio se, mazao kremom…. Nitko se na nikoga nije obazirao.
Instiktivno sam postupila, ništa posebno nisam govorila, samo svoje ime i da se zahvaljujem na krevetu, pitala koji je prostor moj. Rekla sam da ne znam kuhati i zamolila da se na moj krevet ne sjeda, to je bila sa moje strane manje više sva komunikacija. Nisam mogla shvatiti da se netko može onako prljav i prašan i znojan izvaliti na krevet i jesti i pušiti u krevetu, čudne neke navike i tad sam shvatila da imam zlatnu djecu.
Kavu sam si kuhala na drugačiji način, ponijela sam shaker i mučkala 3 u 1, kupila bih sendvič i pojela, a ambalažu nusput bacila u koš. Stan je bio katastrofalno prljav, pa ne mogu vjerovati da sobarice žive na takav način. Jednu nedjelju sam dok su svi spavali u rano jutro oprala i očistila sve podove jer nisam više mogla gledati razliveno i proliveno i po tome hodati. Posao je bio naporan sam po sebi, desetak sati pranja i glancanja, a odlazak do pokreta je trajao više od pola sata hoda, pa tovarenje torbi i nošenje do mjesta rada i poslije opet nošenje nazad i pola sata do stana. Izdržala sam, ne znam kako ali jesam. Nakon napornog posla, gušio me suterenski stan, teško sam disala, svakim danom sve lošije i nikako punim plućima, zamolila sam preseljenje. Pitala sam da li je moguće koristiti neki apartman koji neće biti tako skoro unajmljen i dobili smo drugo mjesto, prepolovili su nas. Preselili smo u zračno, svjetlo i s prozorima koji se mogu otvarati.
Odmah je bilo ugodnije ali ne i onako kako je moglo biti dobro, uvijek se nađe kolovođa lošeg raspoloženja i pravljenja rasporeda za sve. Zašto neke osobe smatraju da su iznad drugih? Zašto su su zle i zašto svoje hendikepe iskaljuju na drugima? Stoički sam sve podnosila, odrađivala zadano, a pri svemu još bila kreativna, tako da sam od sobarice postala pomoćna vešerajka i krenula u avanturu pravljenja inventure. Bilo mi je neshvatljivo da nije bilo često puta dovoljno čiste posteljine i ostalih potrepština za opremu apartmana. Posložila sam desetke tisuća komada razne robe i napravila popis što čega ima i što treba naručiti jer su neke stvari neupotrebljive a neke sumnjivo upotrebljive i nužan im je tretman kemikalijama.
Često puta sam se našalila u razgovoru s prijateljima i rekla, evo me u skladištu koje formiram i osmišljavam, sreća pa nije građevinsko skladište, jer tamo je rijetko što ispod 20kg za slaganja.
Vrijeme je odmicalo i sasvim slučajno se dogodio obrat.
Pronašla sam kamo ću i kako, prešla sam u drugu firmu i iznajmila sam sobu u obližnjem selu uz rijeku. Koje olakšanje!
Sama u sobi, nije za vjerovati, nema hrkanja i gurkanja, nema glasnog dobacivanja i tv-a, mir i vrućina i komarci i bube. Upotreba kuhinje i kupatila, petnaest minuta skalina do busa, sat vremena vožnje i presjedanje još 2 puta i pola sata hodanja uzbrdo. Ali i maleni ured, u sklopu stana, sa balkonom i pogledom na most i ploveće hotele ili kruzere, most vrlo prepoznatljiv i uvijek oduzima dah. S posla sam odlazila pješice na plažu, plivala, osušila se pa još 100m i onda lagano do sobe.
Ranije bih kretala i otišla na plivanje prije posla, znala sam dolaziti slana i mokra, ali zadovoljna. Vlasnik firme se razbolio i otišao na operaciju, a kako sam očekivala i sumnjala u neki dugi vremenski period rada, pronašla sam drugi posao.
I , opet seljenje, pakovanje, ali sad u maleni studio apartman, …….wow, sretna što imam svoju kuhinju i svoje kupatilo, klimu, mrežu za komarce … tko će sa mnom? Toga momenta mi nije bilo važno što sam na vrhu brda, daleko od civilizacije, vidjela sam samo nabrojeno.
Put do posla kompliciran, kamion, radnici, isprazne priče, sat vremena znoja i prašine i vrućine, desetak sati rada, još veća vrućina i vonj usijanog kamiona. Dolazila bih na svoje brdo u maleni apartman, tuš, kava i što sad?
Počela sam gledati tv i pratiti neke emisije, ali i pisati tekstove, zapostavila sam taj dio svojih aktivnosti. Dani, tjedni slični, nedostajalo mi je plivanje, odlazila sam busom u grad i svaki puta sam birala neku drugu plažu i istraživala, šetala, razmišljala.
Tad sam odlučila pješačiti do najbliže plaže … to je bio poduhvat, 4 km pješice do nje, sendviči, sok, kava u ruksaku, plivanje. Odredila sam do kojega mjesta i povećavala svaki dan razdaljinu, sušenje i nazad uzbrdo 4 km lagano.
Sada, nakon 7 mjeseci rada i seljakanja, ležim u iznajmljenoj sobi s pogledom na zidine koje obilazi na stotine tisuća ljudi i pri tome plaća ulaznicu, s pogledom na otok gdje šeću pauni, s stablima limuna i mandarina ispod prozora, opet nisam sigurna da sam pronašla svoj mir. Nisam nezadovoljna i zahtjevna, nisam megaloman, ali kalkulator držim u ruci i kad sve zbrojim i oduzmem shvaćam da sam na dobrom putu ka boljem.
Nisam odustala od sebe i svoje malene obitelji, nisam se prepustila jadu i kuknjavi, nisam klonula duhom, istraživala sam i nastavljam raditi na sebi. Disciplina i jaka volja su presudne, prilagodba i upornost, ne treba klonuti duhom. Volim li sebe? Ugađam li si? Da li sam vuk samotnjak? Zašto sama sve to prolazim? Da li sam mogla lakše i jednostavnije proživjeti ovih 7 mjeseci? Gdje sam i da li sam pogriješila?
Kalkulator radi i izbacuje rezultat – ne nisam pogriješila, svoja sam, jača, čvršća, odlučnija, postigla sam da i djeca budu samostalnija, nisam ih napustila, u kontaktu smo i rješavamo zajednički sve, mali smo uigrani tim, plaćam sve kućne obveze i režije i na taj način im pomažem, vodimo duge i zanimljive razgovore, poštujemo se i podupiremo, oslonci smo jedni drugima.
Da li sam postigla svoj cilj? Nisam, vrijeme je da kada očvrsnem krenem u zarađivanje, sve ovo je samo preživljavanje. Želim djeci stvoriti drugačije okruženje i osigurati da žive od svoga rada na način da imaju vlastite obrte, želim sebi osigurati mirniju starost, kad onemoćam i ne budem u prilici raditi da nisam na teret ikome. Tražim li previše?
Postavila sam si cilj i idem k njemu.
Kako?
Jednostavno, apliciram za poslove u zemlji gdje se 99% proizvodi svega što koristimo, ne odustajem, istražujem i čekam priliku, ali radeći i uživajući u svakom mogućem trenutku i u svakoj sitnici ma koliko bila malena i nezamjetna.
Sitnice nam čine život i stvaraju posebno okruženje, bar meni.
