Ne brini previše, muškarci se boje jakih žena

Dolazi proljeće, a blagdan je tu. A na znanje tebi, jedva sam dočekala zrake sunca, a tko nije? Sad prenosim i dio pisma kojega sam pisala, ali nisam poslala. Samo zato da se ne brineš previše. Jednostavno zato što mrzim pitanja na koja su odgovori prekomplicirani, iscrpljujući.

A kad se sjetim prošle zime, sva se naježim i sada, jer nema veće neugode od bure i kiše na moru, uz more ili kako god. To lijeva i zasipa, bolje skočiti u kadu pa si mokar, a ovo se sve slijeva niz leđa. Kišobran imati je samo trošak jer ga bura lomi. Nema te kabanice niti zaštite koja te koliko toliko sačuva.

I tako, nakon mjeseci smrzavanja, nakon bure koja je lomila ispred sebe i nakon što su ralice prošle okolnim brdima čisteći snijeg, sam krenula i napokon…kupila sam grijalicu, bilo je neizdrživo ledeno. Sjedila bih pokrivena u krevetu, u kaputu, rukavice na rukama, laptop na koljenima iznad deke, popluna i još jednog pokrivača. Nos se ledio, prsti, a na meni još džemper, hulahupke i pidžama.

Nisam tada željela puno opisivati svu grozotu koju sam prolazila, jer bih slušala ono što baš nisam mogla ispuniti, preseliti se ili kupiti elektro radijator. Morala sam nešto napraviti, pretvarala sam se u santu leda. Zato ti sad pišem dio koji sam preskočila, kada znaš da sam na suncu.

Birala sam grijalicu na 2 lampe, kao da žarulje gore i malo troše a efekt je daleko bolji no prije. Ne mogu reći da je toplo sad, dok sjedim u krevetu i pišem, al je ugodnije i udisati zrak.

Uz orkansku buru je vanjskih -5 s osjećajem da je -30, a ništa ne dihta u sobi i kad sam prethodnu noć se više puta budila jer sam se smrzla, odlučila sam i otišla i kupila najmanju grijalicu koju sam pronašla.

Gazdarici sam pokazala, da ne bude zabune. Da ne ispadne da grijem space shutle, kad je već cijena najma tolika. Rekla je da trebam platiti razliku struje u odnosu na ranije. Kažem joj da sad već ima veću potrošnju jer se na svom električnom radijatoru grije puno duže dnevno i na maximumu drži. Da se rijetko termostat gasi jer sa svih strana rashlađuje, neprekidno je uključena. Kuka da je rata struje visoka. Ne znam kako će sve to završiti ali nije bilo za izdržati. A najavljuju cijeli tjedan smrznut s niskim temperaturama.

Sutra na posao, i tako sam svih ovih dana bez obzira na kolektivni godišnji odlazila raditi, osim na orkanskoj buri od 175km/h …. još malo i logirat ću se hot spotom da pošaljem poruke i mailove. Nisam često privatno online, tek kad završi radno vrijeme, onda otvorim laptop koji nosim sobom i prosurfam malo.

Na mobu nemam nešto puno MB i ako ne pazim, pojede mi sve odmah. Razmišljala sam o mobilnom internetu al se neću toga hvatati, ispadne mjesečni dodatni trošak koji nikad nije koliko si ugovor potpisao već izmisle nešto. A kad potpišeš ugovor onda si samo u problemu, plaćati moraš ma koliko god bio račun.

Idem dovršiti priču, očekuje se da pošaljem…

… sve u svemu, čitam i pišem, kao da sam u školskoj klupi opet.

A nije to uopće loše,veseli me što slijede objave napisanoga, a još više što se čita i ima se koristi. Pomalo pišući analiziram sebe i situacije, a i trudim se odabrati teme za koje vidim da su nužne u svakodnevnom životu. Volim s tobom prokomentirati moje objavljene priče. Dobro me poznaješ i znaš da nije zbog slave, inače bih punim imenom pisala. Još kad kažeš da si se u nekim segmentima pronašla, znam da sam na pravom putu.

Svakom bih preporučila pisanje.

Pisati pisma, ako se nema komu, samom sebi, zamišljenom prijatelju. To je idealna terapija jer nesvjesno otkrivaš sve što te muči.

Naravno da papir sve trpi.

Kad pogledam, nekako se sve pomalo ali korjenito promijenilo, nema više onih tradicionalnih običaja i veza i niti, previše smo postali konzumentsko društvo, možda moja pisanja povuku i zamisle mnoge da potraže u sebi ono na što su zaboravili.

A još više bi me obradovalo kad bi se počelo primjenjivati.

Svakodnevna druženja sa samom sobom pomažu jer lakše prebrodim sve vrijeme bez obitelji, bez moga malenog svemira. U kontaktima smo svakodnevno. Obraduje me svaka poruka i slika. Jest da su to uglavnom slike računa koje treba platiti, al sam ponosna što su revni i tako pokazuju brigu i da se znaju skrbiti i nositi s problemima.

Vrijeme ide, nemilosrdno, nezaustavljivo. Blagdani su tu. Svi se pakuju, jure domovima, kućama, ukratko obiteljima… tužna sam jer nemam obitelj na okupu.

Sigurno se sad pitaš odakle mi to, kraj djece i kuće. Nije to više to. Najgore od svega što svako malo me netko pita kad idem kući. To je više kako da nazovem formalno uljudno pitanje, a što drugo mogu reći nego da ne idem. Onda slijedi pitanje a zašto, pa kako, pa više i ne slušam.

Boli, svaki blagdan poglavito tradicionalni, jako, bljeđe nego do sada ali ne protiće bez snažnih emocija i onako tupe boli. Trpeza je oduvijek mjesto okupljanja obitelji. Da odem kući, bila bih sad sama jer djeca hrle k novim obiteljima, stvaraju ih a moji ostali najdraži su na vječnom počinku.

Pokušavam si ugoditi, osmisliti, smisliti i na dobrom sam putu da i ovaj blagdan budem okružena s osobama koje volim, da budem za tradicionalnom trpezom, da sudjelujem u njenom kreiranju i da budu one ugodne priče, ona ugodna ćaskanja uz kavu.

Da se prisjetimo svih koji nisu među nama iz raznih razloga, jer su u našim srcima.

Čovjek mora očvrsnuti inače može samo padati i padati dok ne uvene.

Moram se sabrati kao i uvijek, moram krenuti nekim drugim stazama.

Važno je uvijek imati osobe s kojima vam je ugodno, toplo oko srca…

Nedavno sam svom djetetu objašnjavala što mu je potrebno napraviti kako bi ostao vedra duha i imao snage za dovršiti, odnosno nastaviti priču koju je započeo, a to je kreiranje vlastite obitelji manje više osamostaljenja.

ZANIMALO VAS JE:  Čipkasto seksi rublje ili kako više nismo samo prijatelji (NSFW)

Rekoh mu da su jako važni trenuci kada svaka osoba mora napuniti baterije, dobiti energije za dalje. Neka si odabere što ga čini smirenim i sretnima, te provodi bar jedan dan tjedno u tim aktivnostima, okruženju koja ga umiruje, daleko od uobičajenog posla i pritisaka.

Jer imunitet nam slabi, postajemo nervozni i tada nam pojedini organi zakazuju i ne rade kako trebaju. Stres je početak nekom drugom kraju a ima svoj proces koji kada krene, ne završi se dobro.

I zašto sam napisala sve ovo?

Jednostavno rečeno da se ne brineš. Shvatit ćeš koju golgotu sam prošla zimus. Ne treba se predavati, ne treba odustajati. I novi posao od prošlog mjeseca me vratio u neku drugu kolotečinu, kao da sam dobila infuziju. Treba vjerovati u sebe i ne odustajati. Nije mi bilo teško po buri i kiši ići prati suđe u prometnom restoranu, nije me stid o tome govoriti. Zaradila sam za najam, nisam podvila rep i nisam kukala. Stisla zube i samo naprijed.

Tako sam naučila i ne znam drugačije. Možda da sam postala umilno bespomoćno žensko, možda bi se već pronašao neki princ koji bi me pazio? Nažalost, takvih bar za sad u mom okruženju nema, a vjeruj mi da sam razmišljala o tome da sam pretjerala s kriterijima, a zapravo ih nemam odavna.

Muškarci se plaše jakih žena.

Ne brini se za mene, puna sam duha, javim se poslije blagdana.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *