“Ovo je toliko loše da je dobro” je vrsta uživanja koja se čini specifičnom za film i televiziju.
Po prvi put znanstvenici su istražili ovaj fenomen, a časopis Poetics objavio je studiju Keyvana Sarkhosha i Winfrieda Menninghaus pod naslovom: Enjoying trash films: Underlying features, viewing stances, and experiential response dimensions (Uživanje u trash filmovima: Temeljne značajke, stavovi gledanja i dimenzije iskustvenih odgovora).
“Na prvi pogled izgleda paradoksalno da netko bi mogao namjerno gledati loše snimljene, sramotne, a ponekad čak i uznemirujuće filmove i pritom uživati”, piše Keyvan Sarkhosh, s Instituta Max Planck za empirijsku estetiku.
S kolegom Menninghausom i njihovim asistentima na početku su pokušavali utvrditi što točno neki čini film “smećem”, a najčešći odgovori ispitanika navode da su “jeftini” i “kastrofalno napravljeni”. Najuobičajeniji primjer bili su niskobudžetni horor filmovi, vjerojatno zato što ih ima toliko i što ih je jednostavno napraviti.
Istraživači su otkrili da su uglavnom filmski zaljubljenici ti koji najviše gledaju smeće od filmova, što ima smisla, jer se vrlo često njihov gledateljski užitak svodi na analize produkcijskih kvaliteta, dijaloga i strukture priče.
“Takvim gledateljima trash filmovi dođu kao zanimljivo i dobrodošla odstupanje od glavne struje”, kaže Sarkhosh. “No, to je publika s natprosječnim obrazovanjem, koju se može opisati kao ‘kulturološke svejede’. Takvi su gledatelji zainteresirani za široki spektar umjetnosti i medija izvan tradicionalnih granica visoke i popularne kulture.”
Do podataka o njihovom angažmanu u filmskoj kulturi došli su analizom rasprava o tim filmovima na blogovima i forumima.
Zaključili su da ti gledatelji ne pripisuju trash filmovima samo zabavne kvalitete i dobrodošlu promjenu, nego prije svega uživaju u “ironiziranom gledanju”.
Sada još samo čekamo studiju koja će nam preciznije objasniti zašto nam dobri filmovi pričinjavaju toliki užitak, a odmah iza nje i onu koja će rasvijetliti zašto u nekim filmovima možemo uživati nebrojeno puta i uopće nam ne smeta što svaku scenu is vaki dijalog znamo već napamet.