Jednako bi me veselilo da jednaki rast popularnosti imaju biciklizam, planinarenje, čitanje, javne usluge od općeg interesa ili pak korištenje gradske knjižnice. Postoje pojave čija popularnost društvu donosi dobro. Kada govorimo o popularnosti piva, pozitivni pomaci kojima svjedočimo jesu napuštanje savršenog generičkog proizvoda bez okusa i pomak prema kvalitetnim proizvodima s okusom, zatim shvaćanje da pivo nije ono što se pije petkom i subotom u lokalnom parku za male pare, a u kasnijim godinama u birtiji dok zazivamo rodbinu Modriću i Mandžukiću – za malo veće pare.
Rast društvenog statusa piva kao pića onih koji imaju ukus i njime u svojim mikrozajednicama grade određeni društveni status ima i negativnih posljedica. Dvije su one koje najviše bodu oči. Prva je pojava snobizma. Kako o snobizmu na bilo kojem polju mislim isto što i o temeljenu rasta izvoza na prodaji naoružanja nekim tamo istočnjacima, neću o tome previše pisati niti ću se javno zgroziti. Samo ću reći da između snoba koji se razmeće imenima vinskih podruma i onoga koji te mrko pogleda kad ti pivo ne miriši kao i njemu nema nikakve razlike. I jedan i drugi su promašili ceo fudbal. Pivo je prije svega doživljaj. Intimni. Impresionistički. Meni na volju.
Dolazimo do druge posljedice. To naravno ne znači da je moj doživljaj i jedini ispravan. Niti da je ispravan zato jer je moj. Takva pak relativnost je zaglupljujuća i štetna za pivo, pivare i naposljetku nas koji ga svake večeri točimo dok nam djeca legnu u krevet. Najčešća i najranija zabluda koja se javlja prilikom novog otkrića – piva s okusom – jest da su dobra piva gorka i zahmeljena američkim hmeljem. Dobro je pivo ponekad gorko i jakih izraženih citrusnih aroma, međutim to nije jedino dobro pivo.
APA i IPA su fantastični pivski stilovi. Međutim nisu jedini. Želimo li zaista voljeti pivo, tad ne bismo smjeli tako lako dva
Kad smo već u Bavarskoj, tada svakako valja otići i u jedan od mnogobrojnih biergartena i naručiti pšenično pivo i bijele kobasice. Bavarska su pšenična piva krasna, osvježavajuća pića. Meni su osobno najdraži Ayinger Brau Weisse i Schneider TAP 4, 5 i 7. Tu su još za probati obavezni Weihenstephaner, Andechser, Hacker-Pschorr i relikt Augustiner.
U svome pivskom istraživanju nikako ne bismo smjeli stati na spomenutim stilovima. Svakako valja probati i engleske bittere i ESB-e (nešto jaču verziju bittera). Ti su engleski aleovi carevi pubova, međutim (neka mi pravovjerni oprosti) kad ih probate nekoliko koji spadaju u sam vrh, oni su zapravo prilično slični jedni drugima.
Donedavno je tu spadao i Meantime London porter, ali je tu nama dragu pivovaru kupio industrijski div pa izgleda da tko je je jamio, jamio. Kada ljudima kažem da ne kupujem Coca Colu, tada me razumiju. Donekle. Kada kažem da ne kupujem InBev, tada me gledaju kao glupana. Većinom. Osim portera, tu je i njegov brat stout. I dolazimo do još jednog apsurda snobizma i pravovjernih. Točeni stout je nešto poput meda i mlijeka. Rijetko je što bolje i rijetko koje pivo jednako prija od 11 ujutro do 11 navečer kao točeni suhi stout. Postojane pjene, kremastog okusa, blagog kavenog mirisa (i okusa), jedva primjetnih kiselkastih nota… Ponovno doživljaj!
Izvrstan primjer suhog stouta je točeni Guinness koji je tako često proklinjan, ocrnjen i odbačen kao fačuk. Njegove su ocjene bezobrazno niske i njegovi su napadači bezobzirni. Mogu razumjeti da netko ne pije Guinnessov točeni stout jer ga proizvodi velika tvornica pa to nekog smeta. Međutim, baš nikada ne mogu razumjeti one koji kažu da to pivo ne valja. Da ga mogu takvog proizvoditi, mnogi bi ga mali pivari rado proizvodili. Tu su još u našim krajevima neobično snažno zastupljena O’Hara’s pivovara sa svojim stoutovima (favoriti Leann Follain i prije svih Lublin to Dublin – suradnja s izvrsnom poljskom Pintom čije pive preporučam), zatim Murphy’s stout pa Medvedgradov Agram stout. Od drugih stoutova tu je već kultni Mikkellerov Beer Geek Breakfast s dodatkom zobi (koji vrijedi ono brdo para koliko košta) pa Campfire Stout, zatim razni imperijalni stoutovi od kojih je dovoljno probati neke od američkog PortBrewinga/Lost Abbeya, Alesmitha, Foundersa ili nizozemskih Emelisse i De Molen, po mogućnosti odležanih u hrastovim bačvama u kojima je ranije bio viski.
Pivsko istraživanje valja dalje nastaviti u Belgiji, zemlji čudesa. Ako su pive dosad bile doživljaj, sada postaju avanturom. Belgijski kvasac čini čuda, a pogotovo kad je u rukama redovnika. Trapistička su piva kultna piva, a redovnici koji ih prave odavno više ne barataju samo tehnologijom “Zdravo, Marijo” i “Očenaš”. Da bi opstali kao redovnici, oni moraju proizvoditi. Najčešće proizvode pivo i sireve. Imaju vlastite dobavljače iz zajednica u kojima se nalaze, a neki su od njihovih dobavljača udruženi u zadruge. O belgijskom se trapističkom pivu mogu napisati knjige pa neću dužiti nego ću samo reći da tko ne proba, taj griješi. Oh, kako griješi! Bogohuli! Jer dok popadija širom svijeta i diljem Hrvatske siše državni proračun, ovi divni momci proizvode čarobne delicije i zarađuju za život. Taman koliko im treba. Kad je potrebno obnoviti pročelje ili krov samostana, tad se proizvede nešto više, ali se nakon toga proizvodnja opet vrati u prijašnju količinu.
Tu su najbolji primjer Westvleteren čiji su dubbel i quadrupel (legendarna dvanaestica) iznimna piva, toliko kompleksna i jedinstvena da ih kopirati nisu mogli čak ni oni koji su ih neko vrijeme za njih proizvodili pa su im usput maznuli kvasac – pivovara St. Bernardus. Redovnici koji proizvode ovo krasno pivo prodaju ga samo pojedincima (nikako dućanima i birtijama), i to samo gajbu po autu (ne po čovjeku) i to uz telefonsku narudžbu dva tjedna unaprijed. Najnovija je informacija da su zbog navale pivopija odlučili zatvoriti vrata svoga samostana pa nema više posjeta… i tako nama propadoše karte za Belgiju.
Belgija još nudi witbier, ljetni pšenični klasik s dodatkom korijandera, korica naranči, limuna… Nudi i pregršt krasnih trenutaka u bocama pivovare de Struise… Za kraj putovanja opet se polako vraćamo u Njemačku i kušamo bock, weizenbock, doppelbock (Celebrator), flensburger, koelsch (Bevog proizvodi svoj netipičan, ali sjajan koelsch!) i na kraju potpuno ludilo iz Leipziga – gose – pivo s dodatkom soli. Srećom su ga moji prijatelji s gnušanjem odbili pa smo supruga i ja uživali u tom rijetkom i jedinstvenom piću do kojeg je prilično teško doći (osim ako vam prijatelj također nije zaljubljenik koji ode autom u Leipzig po gose).
Pivsko istraživanje ovdje ne staje. Još je stilova i krajeva u igri, ali o njima u nekom od drugih tekstova. Krenite na put, udružite snage i zajedno uživajte u punoj čaroliji pivskih trenutaka koji su slatki, gorki, kiseli, slani, puni, prazni, hladni i topli… kako život vrti, tako pive na njega odgovaraju.