RAZGOVOR Ovaj gospodin će učiniti sve da vaša djeca zavole kazalište

Romano Bogdan, gospodin s kojim smo popričali, odrađuje treći mandat kao predsjednik Hrvatskog centra ASSITEJ (Međunarodnog udruženja kazališta za djecu i mlade).

Od 2001. godine izvršni je producent Susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ, koji se svake godine održava u Čakovcu, te EPIFEST-a, festivala profesionalnih kazališta za djecu i mlade srednje i jugoistočne Europe.

Također je član Hrvatskog društva dramskih umjetnika kao redatelj, član je Izvršnog odbora hrvatskog centra UNIMA-e (Međunarodne udruga lutkara i lutkarskih kazališta), te Hrvatskog centra ITI (International Theatre Institut pri UNESCO-u).

Član je umjetničkog savjeta Međunarodnog festivala novog kazališta EUROKAZ, Međunarodnog festivala kazališta lutaka PIF u Zagrebu i Međunarodnog festivala alternativnog kazališta PUF u Puli. Od 2005. do 2009. godine bio je član Državnog kulturnog vijeća za dramsku umjetnost pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

Možeš li nam se ukratko predstaviti, tko si ti, što je Assitej, zašto je toliko bitan za hrvatska dječja i kazalište u cjelini?

Osnivač sam i umjetnički ravnatelj Kazališne družine Pinklec iz Čakovca, ujedno sam i urednik tribine Čakovec četvrtkom, jedne od najstarijih tribina u Hrvatskoj. Predsjednik Hrvatskog centra Assiteja, a od 1998. godine sam član Upravnog odbora.

Hrvatski centar Assitej osnovan je 1996. godine i dio je svjetske organizacije Assitej, a to je organizacija profesionalnih kazališta za djecu i mlade.

Assitej se bavi problematikom profesionalaca umjetnika koji rade u kazalištu za djecu mlade, a cilj nam je da se kazalište razvije, a da produkcija i kvaliteta samih predstava, kao dio kreativne industrije, raste.

HC Assitej svake godine održava nacionalne susrete, gdje se selektira 10 najboljih predstava te biraju najbolje od njih. Na svjetskoj razini redovno se održavaju umjetnički susreti, Artistic gathering gdje se razgovara o unapređenju i poboljšanju stanja u kazalištu za djecu i mlade u svijetu, a svake treće godine se održava svjetski kongres.

Zašto je kazalište važno pojedincu i društvu 2017. godine i zbog čega toliki trud da djeca zavole kazalište u što ranijoj životnoj dobi?

Percepcija ljudi o kazalištu za djecu i mlade je pomalo kriva. Ljudi često misle da mi u kazalištima za djecu i mlade odgajamo djecu da budu kazališna publika kad odrastu. Ta premisa je u kriva, jer djeca su naša primarna publika. Mi predstave radimo za našu publiku, a to su djeca i mladi.

Jedino obrazovanje kojim se mi bavimo je ono estetsko obrazovanja djece. Zbog toga je kazalište za djecu i mlade zaista važan segment u tom estetskom obrazovanju društva, jer će ta djeca kasnije moći prepoznati estetske vrijednosti u kulturi, umjetnosti, kvalitetu u svakodnevnom životu, što je dobro, što nije.

PREPORUČUJEMO:  Gospodo, a zašto u 2017. godini ne bi pokrenuli svoj posao?

U kazalištu se raspravlja i o tim moralnim kategorijama, ali isključivo kroz predstave, kroz tekstove.

Kazališta stoga moraju brinuti o tome da imaju kvalitetan repertoar, i gdje, moram priznati, u Hrvatskoj ima pomaka posljednjih desetak godina.

Kako je izgledao tvoj kazališni put, od prvog susreta sa svjetlima pozornice pa sve do dužnosti predsjednika Assiteja?

Prvi susret s kazalištem, ali i prelomni trenutak je bio u vrtiću gdje smo imali predstavu tako da su tete čitale priču, a na dijapozitivima su se mijenjale slike. Sjećam se da me se najviše dojmila jedna priča o vjeverici, tako da sam šećući parkom kao klinac gledao gdje su te vjeverice, gdje su te njihove kućice. Upravo je zbog toga važno u kazalištu razvijati tu kreativnost kod djece.

U osnovnoj školi prvi jači utjecaj kazališta na mene dogodio se u ondašnjem kazališta Augusta Cesarca (HNK Varaždin) kada sam gledao predstavu Opaki vlastelin. Taj prvi susret s kazališnom iluzijom meni je bio fascinantan te sam vrlo brzo na jednu od predstava, Timpetil, grad bez roditelja, upao preko audicije u osnovnoj školi.

Prve ozbiljnije predstave sam počeo raditi za vrijeme srednjoškolskih dana, gdje sam počeo i puno čitati, a počeo sam i s pisanjem poezije.

Knjiga je bila bitan dio mog života, još uvijek je. Čitao sam u vojsci gdje sam jednom prilikom zbog knjige završio i u pritvoru.

Nakon vojske okupio sam u Zagrebu ekipu studenata iz Varaždina i Čakovca i počeli smo raditi na predstavi Ispovijest u delirijumu, što je ujedno bila i moja prva režija. Premijerno smo je izveli u čakovečkom novootvorenom Klubu mladih 21. svibnja 1982. godine.

Nakon toga osnivanjem kazališne grupe MuČak režirao sam Orwelovu Životinjsku farmu s kojom smo odmah ušli na Smotru kazališnih amatera Hrvatske. Bilo je to vrijeme kada je kazališna scena u Čakovcu bila aktivna i djelovalo je čak, čini mi se, 5 amaterskih kazališnih družina.

Iste sam godine odradio i svoju prvu monodramu Krappovu posljednju vrpcu, Samuela Becketta i ozbiljno otišao dalje u kazališne vode.

Sve je nekako kulminiralo 2. ožujka 1987. godine kada sam, s grupom glumaca s kojima sam do tada radio, osnovao Kazališnu družinu Pinklec.

Bruno Kontrec i Romano Bogdan

Kada bi morao izdvojiti jednu jedinu stvar, što je to u kazalištu što te toliko zapali da se svakog dana oduševljeno baviš time?

PREPORUČUJEMO:  Kako ovi najbogatiji miljarderi na svijetu zarađuju svoj novac

Umjetnost. Jednostavno to je umjetnost. Energija. Ali i ljubav.

Koje su te predstave izbacile iz stolice i što je to bilo u njima što te je toliko uzbudilo? Mogu i pozitivni i negativni primjeri. Jer nema sumnje da si se nagledao i jednih i drugih.

Teško je to objasniti, to je jednostavno umjetnost. Bilo je trenutaka, bilo je tih trenutaka više vani, nego u Hrvatskoj, a gdje bi me neke predstave rasplakale ili osvojile. Sjećam se jednog gostovanja u Ljubljani gdje smo gledali predstavu koje me osvojila.

Nakon jedne sam takve predstave rekao “Ja se više neću baviti kazalištem, takve predstave ne mogu napraviti”. Srećom sa mnom su bili pravi ljudi koji su mu utješili na najbolji mogući način: “Ne brini Romano, tvoje su predstave bolje.” To su ti trenuci koji te osvoje, koji te pogode. To je snaga te umjetnosti.

Pripreme za predstavu “Četiri psića”

Možeš li ukratko objasniti što dobru predstavu čini dobrom, a zbog čega je neke predstave bolje ne pogledati?

Predstava tehnički mora biti dobro napravljena. To je zanat kao i svaki drugi.

U umjetnosti nitko ne garantira da neka predstava bude dobra, ima tu puno elemenata o kojima treba voditi brigu. Jedan od takvih je i dramaturgija gdje je bitno da ona ima svoj ritam, svoj tijek.

Element koji je iznimno bitan i koji doista čini predstavu dobrom ili ne tako dobrom je iskrenost. Iskrenost prema poslu koji radiš.

Umjetnost, kazalište, to je energija, a glumac je, kako to u svojim teorijskim radovima govori, meni najdraži teoretičar kazališta Antonin Artaud, atlet srca, sportaš. On mora biti cijelim srcem u tome, uložiti svaki atom snage, unutarnje emocionalne snage. Vrlo je lako stoga, kad se glumac u potpunosti unese u predstavu, da se emocionalno slomi. Težak je to posao, ponajviše kada se radi za mlade, za djecu koja su najiskrenija publika jer osjećaju upravo srcem.

Koliko ti je uloga glazbe, zvuka bitna u kazalištu, a koliko u životu? Ista stvar s bojama.

Uglavnom volimo svirati po predstavama. Toliko smo u našem kazalištu, Pinklecima, zavoljeli glazbu da su glumci osnovali sastav VIS Tragedija, a koji svira u našim predstava.

PREPORUČUJEMO:  BLACK FRIDAY i CYBER MONDAY Ili kako se postaje najbogatiji čovjek na svijetu?

Volim se tako našaliti da je većina glumaca prvo htjela biti na rock pozornici, ali igrom slučaja završili su na kazališnoj, i tako sada imaju tu priliku, svirati i pjevati pred publikom.

Vizualni i glazbeni aspekt predstave jako mi je bitan. Glazba je od svih umjetnosti, ne samo u predstavi, već i životu, meni osobno najvažniji element jer ona je ta koja pobudi emociju, definira ambijent i ima tu jednu mističnu moć.

Primjerice, u mojim predstavama glazba kreće prije ulaska publike u dvoranu, a završava kad zadnji posjetitelj izađe iz dvorane.

“A tko si ti?”

Kroz razgovor često spominješ kazalište, pri tome misliš na Pinklece, čiji si osnivač i umjetno ravnatelj. Spomeni nam neke utjecajnije nastupe, nešto s čime se ponosite.

Igrali smo dosta po inozemstvu, diljem Europe, ponajviše u kazalištu za djecu i mlade, a gdje moram priznati da su Pinkleci prilično poznati. Dosadašnji vrh karijere nam je bio nastup u Kennedy centru u Washingtonu. Naime, Kennedy centar je kazalištu, ono što je Metropolitan opera za operu. Imali smo tu čast i priliku igrati u tom centru s predstavom A tko si ti.

Nastupali smo i u Shakespeare Theatre Company u Washingtonu. Uglavnom bio nam je to vrhunski doživljaj gdje smo imali čak 8 nastupa, a bili smo dio selekcije najboljih predstava za djecu i mlade iz Europe.

Odradio si jedan mandat kao dogradonačelnik Čakovca. Gdje s vidiš u budućnosti? U kazalištu ili politici? Ili u nekoj kombinaciji tipâ kazališna politika, političko kazalište?

U politiku sam ušao radi kazališta i kulture. Iz politike sam izašao radi kazališta i kulture. Izvršna vlast u politici mi ne bi nikad više pala na pamet, jer kao umjetnik sam uletio s puno entuzijazma i ideala, ali oni su se vrlo brzo srušili.

U kazalištu sam kroz život i rad upoznao ljudsku dušu s one druge strane, a kad uđeš u politiku pravila igre se mijenjanju. To su onda “Igre gladi”.

U budućnosti se vidim i dalje u kazalištu. Strateški postavljam kazalište na čvrste i postojanje temelje. Vjerujem da sam u dosadašnjih 30 godina napravio što sam mislio, preostaje mi još desetak da završim tu kazališnu priču.

A nakon toga, u mirovini, nadam se da ću se moći baviti samo umjetnošću, režijom. Jer umjetnik bez umjetničkog rada brzo umire.

“Bremenski svirači” (Igor Baksa, Bruno Kontrec, Davor Dokleja)