Pretvaranja društvenih bića u potrošače je na osobnoj razini jedna od najgorih promjena koja se na zapadu dogodila u proteklih nekoliko desetljeća. Neću reći ništa novo, već samo ponoviti da shvaćanje po kojem vlastiti život i identitet gradimo kupnjom proizvoda koji odlikuju različite životne stilove nismo profitirali, već duboko zagrezli u osamu i tjeskobu. Koga više zanimaju ove teme, dovoljno je samo pročitati izvrsnu knjigu Johna Restakisa Humanizing the economy ili pak posve drukčiju, ali s jednakim poučcima Tiraniju izbora Renate Salecl. Ono što nam je potrebno jest ponovno podruštvljenje, stvaranje društvenih mreža koje životima daju značenje i osjećaj sigurnosti, naposljetku zadovoljstva životom.
Druženje je revolucija. Jedina i prava. Provođenje slobodnog i profesionalnog vremena s drugim ljudima. Prava revolucija osobnih odnosa nastupa tek kad promijenimo obrasce ponašanja. U sve većoj mjeri smo navikli na druženja kod kojih postoje nepisana i stroga pravila. Svi sudjelujemo. Svatko daje pare. To ponekad zovu doprinosom. Ako ne daje pare, svatko nešto kupi i donese sa sobom. Takvi su nas odnosi temeljito lišili onog najljepšeg – poklona! Poklon danas uglavnom razumijemo kao obavezni dodatak rođendanima, imendanima i blagdanima. Pritom je krug zatvoren i sve se temelji na matematičkom reciprocitetu. Mjere se vrijednosti poklona i kad se godina završi, svi su matematički negdje na nuli. Prisila takvog reciprociteta najbolje se očituje u onim momentima u kojima razmišljamo da nekome moramo nešto pokloniti, a ne da želimo. Koliko je tih momenata u kojima moramo pokloniti?
Da nema agresivnih reklama koje prije svake stranice napadaju čitateljev živčani sustav, brijem da bi pivoljupci ovaj tekst ipak pročitali do kraja..