Nasilje i agresivnost primitivne su metode koje nas vode samo prema izumiranju vrste kao takve

Metode zbog kojih smo preživljavali prije 50 tisuća godina, danas su metode zbog kojih jedino što možemo je ubrzati proces izumiranja. Razvoj i evolucija traže od nas da se prilagodimo okolini u kojoj živimo.

Ljudska je vrsta kroz povijest i vlastitu evoluciju opstala zahvaljujući nasilju. Naime, prije nekih 50 000 godina dogodila se prva modernizacija čovjeka, odnosno Homo Sapiensa kada je počeo upotrebljavati simbole, razvijati jezik i verbalnu komunikaciju te izrađivati i upotrebljavati specijalizirano kameno oruđe.

Čovjek je kroz svoju evoluciju uvijek bilo slabo i relativno nezaštićeno biće, te je za razliku od pripadnika životinjske vrste bio zakinut za određene fizičke predispozicije kao što su primjerice imale razne životinje i zvijeri, od veličine, snage, ubojitih kandži, čeljusti. Te su životinje opstajale, a neke opstale i danas upravo zbog tih fizičkih predispozicija.

Čovjeku je prirodnija upotreba intelekta umjesto nasilja

Čovjekova je sudbina, odnosno razvoj bio usmjeren prema razvijanju intelekta, drugim riječima nedostatak fizičke snage kompenzirao je mozgom, razmišljanjem te snalažljivošću.

Bez obzira na sve u prvim je fazama ljudskog razvoja čovjek morao biti nasilan, agresivan, a čisto iz razloga jer njegov intelekt još nije došao do faze da bi mogao preživjeti te time uspješno zaštiti svoju obitelj, svoje pleme, a uporabom samog znanja bez agresivnosti i fizičkog nasilja. Drugim riječima morao je ubiti da ne bi bio ubijen.

Upravo zbog takvih povijesnih događaja su nasilje i agresivnost ljudske vrte u ondašnjem okruženju bile bitne odlike preživljavanja i svatko tko nije bio dovoljno agresivan i nasilan teško da je doživio fazu života gdje bi se mogao reproducirati te nastaviti svoju vrstu.

U većini slučajeva tu zaštitničku, agresivniju ulogu imali su muškarci. Zbog svoje su jače fizičke konstitucije bili prikladniji za ratovanja protiv pripadnike druge vrste, prikladniji za višednevne i višemjesečne pohode u nepoznato, a u potrazi za hranom. Bili su također prikladniji i izloženiji u zaštiti svojih potomaka, svojih žena i svog plemena u cijelosti. Za njih je u ono vrijeme bilo bitno biti agresivan, nasilan i spreman ubiti za preživljavanje vlastite vrste.

Upravo iz toga doba naslijedila se agresivnost i nasilno ponašanje današnjeg muškarca i to su korijeni koje vučemo još od prije 50 pa i više tisuća godina.

Oni koji nisu imali dovoljno agresivnosti i nasilja u sebi vrlo bi brzo izumrijeti ili, a da bi spriječili vlastitu smrt i smrt svojeg plemena te obitelji, morali su pronaći zaštitu u onima koji su bili agresivniji tako da su sklapana zajedništva, odnosno savezništva, a koja bi imala jedan jedini cilj, a to je preživljavanje.

Nasilje i agresivnost još uvijek svakodnevno slavimo

Nasilje je nešto što je urođeno u nama i nešto što slavimo te cijenimo na jednom dubokom nivou, nešto što je bilo presudno za preživljavanje. Upravo nasilju možemo biti zahvalni što uopće danas postojimo i živimo u svijetu kakvog ga poznajemo.

Nasilje danas slavimo na razne načine, jedan od njih je taj što smo manje više uvijek spremni za rat, što su mnogi od nas spremni uzeti oružje u ruke i krenuti u obranu svojeg.

Nasilje slavimo kroz mnoge sportske rituale perpetualnog traženja tko će biti bolji, tko će biti jači, tko će biti brži.

Nasilje kao takvo ekraniziramo niz serije distopijskih ekranizacija noćnih mora u obliku knjiga i filmova znanstveno fantastičnog žanra, a gdje je u većini slučajeva jedina sigurna budućnost koju imamo ona koju ćemo izboriti upravo nasiljem.

To je ono nasljeđe koje imamo. To je onaj primarni dokaz da jedino nasiljem možemo stvoriti sigurnu sredinu.

To je upravo problem i način razmišljanja, a koje moramo zauvijek prestati primjenjivati. Ideje su to i rješenja koja su nas uspješno vodila, ali prije desetak i više tisuća godina.

Ta spremnost na nasilje, to razmišljanje i slavlje danas ide toliko daleko da smo ponekad u nemogućnosti kontroliranja nasilja, vlastitog bijesa i agresivnosti.

Vrlo je često kod mnogih muškaraca da su im upravo nasilje i nasilna metoda prvi resurs kojem se okreću kad se osjećaju ugroženo, uvrijeđeno ili kad se jednostavno susreću s onima koji ne dijele njihovo mišljenje, uvjerenja ili vjerovanja.

Evolucija i razvoj

Međutim ljudska se vrsta razvila. Od onog prvog modernog Homo Sapiensa pa do danas prošlo je više od 50 000 godina i doista je ljudski mozak dovoljno evoluirao da pronađe rješenje koje nije nasilno i koje ne teži uporabi nasilja kao rješenja.

Nažalost, taj je isti ljudski um također shvatio da zlouporabom osnovnih, nazovimo ih primarnih i primitivnih osjećaja i načina preživljavanja, zatim osjećaja ugroze vrste, ugroze obitelji mogu vrlo lako manipulirati mentalno slabijim pripadnicima svoje vrste, a s ciljem ostvarivanja vlastite koristi ili vlastitih ideala.

Svakodnevno smo svjedoci takvog ponašanja.

No, fizičko nasilje kao takvo te onaj primarni poriv agresivnosti više nisu efektivni način rješavanja problema zaštite vlastitog plemena i obitelji. Ali isto tako nasilje nikako nije model ili način da se postigne bilo kakav napredak vrste kao takve, baš kao što ono prvo kameno oruđe više nije efektivno u rješavanju današnjih kompleksnijih i masovnijih zadataka.

Evolucija te ljudski razvoj kao takav zahtijevaju puno više toga. Zahtijevaju više intelekta, više razmišljanja, a manje nasilja, manje agresivnost, manje onih primarnih i primitivnih poriva te ponašanja koja su nas uspješno vodila, ali prije desetke i stotine tisuća godina.

Živimo prilagođeni današnjici

Danas više nije potrebno animalističko ponašanje kako bi preživjela vrsta. Više nije potrebno vraćanje u neka bivša vremena koja pozivaju na nasilje kako bi se zaštitila ta ista vrsta.

Danas kada se inteligentna jedinka osjeća ugroženo otvora se novim idejama, mora biti dovoljno snažna, dovoljno hrabra da prihvati promjene. Moramo se konačno riješiti onog primarnog straha kojeg vučemo još iz vremena kada smo živjeli u spiljama i svakodnevno se skrivali u mraku između kamenih stijena kako bi se zaštitili.

Nažalost, mnogi još uvijek žive i žele živjeti u tim vremenima. Mnogi se ne žele maknuti iz lažne sigurnosti mraka, hladnih stijena koje ih štite od nepoznatog te onog najstrašnijeg što se nalazi oko njih – od vlastitog neznanja.

Danas moramo biti otvoreni, moramo biti tolerantni, moramo prihvatiti promjene koje se događaju, moramo naglasak staviti intelektu, razvoju, vlastitom razmišljanju, stvaranju boljeg tla za naše potomke, a nasilje kao takvo ostaviti zauvijek iza nas.

Danas je bitno da razmišljamo, da se borimo, da preživljavamo, da štitimo bližnje na inteligentan način. Na način koji je najprikladniji vremenima u kojima živimo.

Živimo puni tolerancije, međusobne tolerancije, prihvatimo nepoznato, prihvatimo drugačije, učimo ono nepoznato. To je najhrabrije što možemo učiniti i potez koji iziskuje znatno više hrabrosti, volje i snage od pukog uzimanja oružja u ruke s nadom da ćemo tako rješavati probleme.

Ljudi se teško mijenjaju, ljudi se teško rješavaju strahova koji ih prate kroz život. Ljudi se ne žele mijenjati. Ne žele evoluirati. Uvjereni su da će izumrijeti ako prihvate nešto što je drugačije.

Prepustimo se evoluciji

Teško da ćemo te ljude ikako uspjeti okrenuti, educirati i objasniti im da način na koji žive, djeluju i za kojeg smatraju da je ispravan način danas više ne funkcionira te ne vodi ukupnom preživljavanju vrste kao takve već naprotiv izumiranju onih koji nisu u mogućnosti prilagoditi se. Izumiranju njih samih.

Doduše, prilagodljivim pripadnicima ljudskog društva, a kojih je srećom s vremenom znatno više, jedno od najprirodnijih i najboljih rješenja za rješavanje problema kojeg stvaraju pripadnici upravo onog netolerantnog, uplašenog dijela populacije, a koje nije voljno adaptirati se i prilagoditi vremenima u kojima svi mi živimo, je jednostavno pustiti ih da – izumru.