BAJKALSKA BABUŠKA 76 godišnja baka svakog jutra kliže preko najdubljeg jezera na svijetu

Nema zime za baku Ljubov.

Uvjereni smo da većina nas prigovara na nepočišćene ceste (s razlogom) na zaleđene kolnike, neočišćene pješačke i biciklističke staze (s razlogom), uglavnom, pretvaramo se u prava stara gunđala kad u ponedjeljak ujutro treba krenuti na posao, a vani sve nešto bijelo, hladno, ledeno.

Kad pak se Bajkalsko jezero zimi smrzne, a smrzne se svake zime i traje mjesecima, Ljubov Marekhodova obuva stare klizaljke koje je izradio još njezin otac 1943. godine te odlazi na otok Olkhon usred Bajkalskog jezera kako bi na svojoj farmi nahranila te provjerila stoku.

Iako je Lyubov u mirovini, a 42 godine je radila kao tehnološki inženjer u tvornici Kuibyshev u Irkutskom, farmerski život u mjestu gdje se rodila, na obalama Bajkalskog jezera nešto je što je čini sretnom i živom.

Ova 76 godišnja farmerica/klizačica/super baka iz Sibira ima više jutarnje energije od svih nas zajedno, jer svakog dana na klizaljkama prelazi kilometarske udaljenosti na temperaturama koje padaju i do -50°C.

Klizaljke je izradio njezin pokojni otac, a koje se stavljaju na tradicionalne ruske Valenki čizme. Čizme su to za koje kaže baka Ljubov da joj drže noge toplima te se osjeća sigurno u njima.

Ova sedamdesetogodišnjakinja bez ikakvog straha svakog jutra prelazi velike udaljenosti, a kako i sama kaže klizanje na duge staze nešto je što je prati cijeli život.

“Uvijek sam klizala velike udaljenosti, a počela sam klizati kad sam imala 7 godina”, izjavila je za Siberian Times. “Ne volim moderne klizaljke, klimaju se oko zglobova i nisu mi tople. Valenki čizme su uvijek tople.”

“Ovdje živimo sretnim životom, ja i moje životinje. Dok preko ljeta viđam svu rodbinu, preko zime sam previše zaposlena i nemam vremena za dosadu”.

Od 2011. godine, kada joj je umro suprug, Ljubov živi sama. Ustaje svako jutro u pola šest kako bi zapalila pećnicu te nahranila stoku.