Gdje je nestalo pivo godine?

Zatim smo u srednjoj zajedno odlazili na koncerte. Zajedno smo otišli i na Ciziten Fish u tadašnji mariborski skvot Pekarna. Nebrojeno smo puta zajedno prolazili večeri i vikende. 2011. smo zajedno biciklirali istarskim cestama. Sole je svako malo govorio o izvrsnom pivu koje pije kad je u Zagrebu. Govorio je da je bolje od svega ostalog. Vozili smo od sjevera prema jugu Istre s ponekim izletima u unutrašnjost. Svaka bismo se dva, tri sata zaustavili uz poneku istarsku oštariju i tražili da nam donesu to bolje. Međutim boljeg nije bilo. Hladnjaci su bili napunjeni uvijek istim markama, tek tu i tamo bi iskočilo lokalno pivo lokalnog naziva i provincijalne kvalitete. Što smo zapravo i mogli očekivati u zemlji maslina i vina?! To se nije promijenilo ni danas pa koliko se god trudio svaki put kad sam u Istri dati šansu Buzetskoj i Bujskoj pivovari, one mi uvijek neugodno daju do znanja da su priče o drugim i trećim šansama zapravo priče za nesretne ljude koji sreću uvijek traže negdje drugdje.

Kad smo se vratili iz Istre, ja sam se morao vratiti na posao, a Sole je nastavio biciklirati, uglavnom prema Zagrebu i kafićima u Tkalčićevoj. Osim što nije bio imun na djevojke koje je tamo sretao, radovalo ga je i Vukovarsko pivo koje je uvijek pio i o kome je pričao zanosom kojim ni Cristiano Ronaldo ne slavi svoj gol. Sjetio sam se svog prijatelja Soleta kada sam neki dan sa suprugom posjetio varaždinsku pivnicu Medonja i naručio Vukovarsko pivo. Vukovarsko pivo je pivo romantike, pivo nostalgije. Njega se nekad uzalud tražilo po kafićima i trgovinama. Ako ste ga htjeli piti, uglavnom je trebalo otići do Zagreba. Kasnije smo autima odlazili po veće količine i uživali u Vukovarskom kod kuće. Ono je bilo prvo pivo koje je bilo prava alternativa generičkoj robi. Ono je bilo otpor proizvodima koje je nemoguće razlikovati drukčije nego po glumcima u reklamama.

Ono je bilo proglašeno najboljim hrvatskim pivom 2010. godine. O njemu se pričalo kao o pivu s velikim P. I ono je nestalo. Palo u rupu za sjećanja. Medijski su prostor prepravili tekstovi o različitim hrvatskim pivovarama, izvrsnima i onima koje to nikako nisu, fotografija svakog ukuhanog pivskog ječma našla je svoje mjesto u medijskim objavama. Jedino je Vukovarsko nestalo. Zaista čudi što se dogodilo i kud je nestalo pivo koje je toliko snažno prisutno u svijesti potrošača. Istina je doduše da živimo u zemlji u kojoj su mediji centralizirani jednako kao i politika i državni proračun. Istina je da je pivski balon kao i svaki drugi balon – napuhan te će s vremenom splasnuti i pokazati zabludnost mnogih poslovnih avantura i medijskih promocija koje nepošteno zaobilaze Vukovarsko pivo. Istina je također da Vukovarsko pivo nije najbolje hrvatsko pivo, ali je jedno od najvažnijih iz sljedećih razloga:

1. Vukovarsko je pivo prvo pivo koje su pivoljupci prigrlili kao alternativu generičkoj proizvodnji. Ono je svojevrsni uvod u ono što je uslijedilo godinama kasnije. Vukovarsko je pivo pripremalo publiku i kročilo put prema potrošaču koji je kvalitetu spreman platiti više. Vukovarsko je pivo otvorilo vrata kafića za sva ostala mala piva koja nisu trebala biti začelnicu takve vrste. Do podataka o proizvodnji nisam mogao doći.
2. Vukovarsko je pivo pokazalo potrošačima, ali i proizvođačima koliko je distribucija važna. Nikada to pivo nije dospjelo u trgovačke lance. To i ne bi trebao biti neki peh, ali u zemlji poput naše u kojoj je nestalo malih dućana, a sva se kupnja slila u nekoliko nacionalnih i međunarodnih trgovačkih lanaca, mali su proizvođači piva ostali bez distribucije u trgovine. Postoji li nešto gore za svakog poduzetnika od toga da njegov proizvod ne može u prodaji doći do kupca? Vukovarsko je to pokušalo riješiti distribucijom putem malih trgovina. Male su trgovine propale pa se Vukovarsko okrenulo isključivo kafićima i to uglavnom u jednom gradu. Takva je distribucija značila da potrošači do proizvoda mogu isključivo po skupljim cijenama. U međuvremenu su se počeli otvarati specijalizirani pivski dućani, ali njihov je broj toliko malen da je prodaja u njima neznatna. Bez obzira što kapacitet pivovare dozvoljava veću proizvodnju, distribucija to onemogućuje pa ćemo još neko vrijeme čekati da se Vukovarsko pojavi u većem broju kafića. Distribucija po kafićima pak je često onemogućena zbog troškova prijevoza, ali još češće zbog sponzorskih ugovora koje vlasnici kafića potpisuju s velikim pivovarama. Kad vidim terasu kafića prekrivenu suncobranima Zagrebačke pivovare, a na stolcima jastuke te iste pivovare, taj kafić zaobilazim. Ne toliko zbog Zagrebačke pivovare, već zbog vlasnika koji zbog dvanaest škuda ne smije gostima ponuditi Vukovarsko pivo. Do podataka o distribuciji nisam mogao doći.
3. Vukovarsko pivo je nepasterizirano pivo. To znači da ima kraći rok valjanosti. To pak znači da ne može stajati mjesecima i čekati svog kupca, već se mora prodati u roku 3, 4 tjedna. Nerijetko se znalo dogoditi da moramo tražiti novu bocu jer je pivo kiselo (treba reći da se to nijednom nije dogodilo u varaždinskoj pivnici). Velika je to mana s kojom se teško nose i prodavač i kupac. Je li baš nepasterizirano pivo toliko bolje da vrijedi riskirati kvarenje? Osobno nisam zagovornik takve filozofije. To mi je prihvatljivo u malim restoranima i vlastitom hladnjaku, ali cilj proizvodnje jest povećati ju, doći do većeg broja kupaca, osigurati financijsku stabilnost, proširiti količinu ili broj proizvoda ili oboje. U suprotnom ispada da je priča o nepasteriziranom čuvanju okusa medvjeđa usluga samome sebi. Pivo ne dolazi do kupaca ni novinskih stupaca. Što naposljetku znači takav puristički pristup proizvodnji i marketingu ako će Vukovarsko postati tek fusnota teksta o povijesti pivarstva?! Do podataka o podrijetlu i vrstama ječma i hmelja nisam mogao doći.
4. Vukovarsko pivo je uz neke tekstove Pavla Pavličića jedino što nosi sliku normalnog grada. Kao što Pavličićevi zapisi o Vukovara donose sliku meni nepoznatog grada prije svega građanske kulture, mirnog i razigranog svijeta što postoji na obali Dunava, tako i Vukovarsko pivo kad ga uzmete u ruke djeluje kao svako drugo pivo. Moglo bi biti napravljeno u Grazu ili Brnu. Zato što se proizvodi tamo gdje se proizvode uglavnom nacionalni mitovi, a skoro nikada roba te što u svome marketingu nema nikakve patetike, zato ga treba s vremena na vrijeme kupiti i popiti. Jer je pošteno prema nama kupcima. Koliko toga dolazi s područja Vukovara, a da sa sobom ne donosi hrvatski grb, pušku, pleter, vodotoranj ili neki drugi simbol rata ili nacije. Vukovarsko pivo ne podilazi niskim strastima, ne zaogrće se domoljubnom patetikom „kupujmo hrvatsko“. Ono je poput svakog drugog gradskog piva, samo što je kvalitetnije. Do bilo kakvog komentara nisam mogao doći.

Vukovarsko pivo nije moj prvi izbor. Nije mi dovoljno gorko. Preslatko je. Presladno je. Međutim, ono je moj stalni izbor. Ovo je pivo koje mi je pokazalo da u ovoj zemlji postoji još nešto osim Ožujskog, Karlovačkog i Pana. Ovo je i pivo koje nosi meni važna i lijepa sjećanja. Ovo je predah kojem se predajem kad mi treba pauza od hmelja. Njime mogu počastiti bilo koga u mojoj okolini, a da mi nitko ne zamjeri lošim izborom.

Jedino mi je dućanski pijandžija jednom rekao da nije baš nešto jer da njemu paše jače hladno pa ih je pokušavao nazvati i reći da ga ohlade. Nisu ga nazvali natrag.